Nedavno sam na ovu rečenicu naišla u jednom časopisu koji redovno kupujem. Zaitrigirala me, potakla na razmišljanje. Na prvu, osjetila sam kako se bunim, kako samoj sebi govorim hej pa to nije u redu, što želiš reći? Da sve što sam ikad učinila nema nikakvu vrijednost jer muku mučim kako izgovoriti ono ne? No kad maknem u stranu svoj ego i dopustim si dublja promišljanja, shvatim da ovo pitanje itekako drži vodu. Koliku zapravo vrijednost ima svako moje da izgovoreno jer nisam imala snage reći ne iako sam to željela? Čak i onaj kojem govorim da, koliku zapravo ima dobrobit od toga, kad je ono što god dajem, onako napola? Reda radi. Čisto da budem prihvaćena i da ne stvaram konflikte?
U svom romanu, Putevima svitanja, dotakla sam se nesposobnosti govorenja negacije bilo komu ili čemu, od koje neki od nas znaju patiti. Danas, kad je prošlo nekoliko mjeseci otkako je roman objavljen i određeni broj žena je isti pročitalo, došla sam do zanimljive spoznaje; ovo je boljka brojnih žena, boljka o kojoj se šuti. Čak mi je i prijateljica, koju iako ne poznajem pretjerano dugo, ali dovoljno da bih tako nešto mogla znati i uočiti, priznala da je takva. Odnosno da je bila, a da se danas već nekako nosi s tim, nekad manje, nekad više uspješno. Ovom sam spoznajom bila poprilično iznenađena, jer su čak i one žene koje ostavljaju dojam samopouzdanih, jakih žena koje ne mare za tuđa mišljenja, otvoreno priznavale da se bore s tim problemom. One možda i najviše, svojim su oklopom samo naučile kako to vješto skrivati.
U našoj je prirodi da se želimo svidjeti drugima, tuđe odobravanje, razumjevanje i podrška utječu na oblikovanje slike koju imamo o sebi samima. Ako baš svi oko nas govore da nešto što činimo nije baš najbolje, ako ništa drugo barem ćemo zastati i razmisliti, preispitati se. Isto je i kad je obrnuto; ako nešto što radimo nailazi na odobravanje od mnogih, vrlo je velika vjerovatnost da ćemo to i nastaviti raditi jer nam daje potvrdu da smo u tome dobri. Po meni to je prirodno, jer mi ljudi smo takvi; društveni, ovisimo jedni o drugima više nego smo spremni priznati. Koliko god mi gradimo sebe, grade nas i drugi. Bih li ja i dan danas pisala da su baš svi oko mene govorili; čuj okani se toga, nije to za tebe? Bi li bilo tko od nas ustrajao na nečemu, ako baš u nikomu ne bi pronašao oslonac? Nekoga tko bi mu rekao; ustraj, isplatit će se, tvoja su djela vrijedna toga? Sumnjam.
Danas je moderno istaknuti kako je nebitno što drugi misle, kako uvijek treba biti svoj bez obzira na cijenu, kako nam tuđe mišljenje ne treba biti važno, no koliko god to bila istina, toliko i nije. I tu se kao i svugdje drugdje na kraju pokaže da je sve više u sivoj zoni nego u crno-bijelom pogledu na svijet, krajnostima koje se loptaju s nama jer nismo sposobni pronaći onu zlatnu sredinu.
Dakle, da važno je što drugi misle, važno je imamo li podršku ili ne, važno je birati kome i čemu reći da, a kome i čemu ne, no ono što je najvažnije jest pronaći ravnotežu u svemu tome i bez straha od ikakvih posljedica izgovoriti ono ne kad smatramo da je neophodno. Jer budimo realni, onaj tko promijeni mišljenje o nama zbog jednog našeg izgovorenog ne, pa nije baš ni da je dostojan da bude dio našeg života, zar ne?
Kad ne znate reći ne, za određenu vrstu ljudi – grabežljivce, izrabljivače, manipulatore – je kao da imate jasno nacrtanu metu na čelu. Nanjuše vas, vašu nesposobnost da se zauzmete za sebe i onog trenutka kad se počnete pitati zašto se baš meni događaju ovakve stvari obično bude prekasno – vi budete slomljeni i iskorišteni, a onaj koji vas je slomio i iskoristio je otišao i već oštri svoje vještine na nekoj drugoj žrtvi.
Kad ne znate reći ne, svaka vaša emocija, radnja, misao pretvara se u bolest, opsesiju, stanje koje jednom kad je van kontrole može nanijeti ozbiljnu štetu, kako vama tako i drugima oko vas, jer nema mjeru.
Osim očite posljedice koju pretjerano ugađanje drugim ljudima ima –iskorištavaju vas – postoji još niz drugih koje u konačnici ne služe ničemu osim što pridonose tome da se većinu vremena osjećate loše. To su obično ljutnja i zamjeranje – potiho se ljutite na ljude oko sebe jer dok se vi trgate da ugodite svima (što je nemoguće) i očekujete priznanje, raumjevanje ili da vam se uzvrati istom mjerom, ti drugi ljudi jednostavno žive svoje živote čiji ste vi tek jedan dio. Tu istu ljutnju, zatim potiskujete jer ste svjesni da vam ti drugi nisu ništa krivi. A znate kamo vodi potisnuta ljutnja? U pasivnu agresiju. I tako u krug. Sve jer je nedostajalo snage za prevaliti preko usana jedno obično; Ne!
Nismo svi rođeni s darom da bez problema govorimo ne. Psiholozi tvrde da svoju pretjeranu potrebu za prihvaćanjem i ugađanjem drugim ljudima možemo (gle čuda) tražiti u svojem odrastanju, u momentima kad smo bili napuštani od drugih, pa smo iz potrebe da nekako preživimo razvili mehanizam kojim osiguravamo da nam se takvo što više nikad ne ponovi. Ne kažem da to nije istina, svi mi dubljim promišljanjem, ako to naravno želimo, možemo uočiti što je pravi uzrok našeg bilo kakvog ponašanja, nekako je logično da svaka akcija ima svoju reakciju, pa tako je i naša nesposobnost da kažemo ne, reakcija na nešto što smo imali prilke doživjeti u svom životu. No, ono što je mene uvijek zanimalo puno više od samog uzroka je kako stati na kraj nezdravim obrascima.
To što je moja nesposobnost izgovaranja riječi ne posljedica toga što me netko kao klinku napustio, meni ne predstavlja baš ništa. Gdje se nalazi ključ kojim osiguravam da sklonim na sigurno svoje prve impulse koji me tjeraju da postupam onako kako zapravo ne želim, po meni je puno važnije pitanje od bilo koje činjenice koja počiva u prošlosti koliko god ona istinita bila.
Dosta dugo sam razbijala glavu kako se konačno obuzdati kad osjetim poriv da kažem da dok u meni sve vrišti suprotno. Konstantno mi je jezik bio brži od pameti i na svoj sam problem gledala kao komplicirani matematički zadatak koji je nemoguće riješiti. No na kraju shvatiš da je stvar poprilično jednostavna, samo trebaš imat’ muda. Skupiti hrabrost i prevaliti preko usana svoje prvo ne, poslije kojeg svako sljedeće postane sve lakše i lakše. Pripremiš se na gubitke, jer bit će ih sigurno, puno ljudi oko tebe je tu jer zna da si dežurna luda koja uvijek popušta. Suočiš se sa strahom od napuštanja, osjetiš da i kad si potpuno sama, još uvijek možeš preživjeti, tek tad se zapravo i naučiš osloniti na sebe samu, cijeniti se, voljeti. Drugi ljudi su samo dodatni bonus. Božićnica zbog koje možeš više, jer ono osnovno si sama zaradila.
Svatko od nas ima svoje granice do kojih može ići. Svatko od nas doživi trenutak u kojem shvati da je premoren od hranjenja strahova i života vođenog po njegovim pravilima i željama. Isto je i s nemoći koju osjećamo kad ne možemo reći ne. Najveća pogreška koju tada možemo napraviti je otići u drugu krajnost, svima okrenuti leđa, stvoriti zabludu da nam ne treba nitko i da tuđe mišljenje nije važno. Važno je. Drugi ljudi su važni. Važna si i ti. Važno je reći ne. Važno je reći i da. Jedni drugima smo potrebni, samo… treba znati mjeru…
Brankica Stanić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
