Ako ponašanje nije na visini, na koncu ostaješ sam u manjini…

Kad je Cecilija otpjevala svoju pjesmu, šumom su odjeknuli glasan pljesak i vika. Nijedna životinja nije mogla ostati ravnodušna nakon tako krasnog pjeva, pa su sve lupale šapom o šapu ili krilom o krilo jasno iskazujući svoje oduševljenje. Sve, osim Djetlića Elvisa koji se prijeko mrštio sjedeći na svojoj grani tik uz glavnu zvijezdu šume – zlatnu vugu. Čak nije osjećao niti potrebu za popravljanjem frizure što inače, gotovo instinktivno, svako malo radi. A Cecilija je uživala u svojoj slavi često se naklanjajući i zahvaljujući društvu okupljenom oko nje i zbog nje. Sudeći prema njezinim uvježbanim pokretima i samouvjerenosti kojom je zračila, ovo joj zasigurno nije bio prvi nastup.

Ovacije se još nisu stišale kad je sova upitala:

»Zlatna vugo, pa što radiš ovdje? Zar ne vidiš da je pao snijeg?«

Ptica se još jednom nakloni, pa odgovori:

Neki baner

»Naravno da vidim! Iako ga vidim prvi put u životu, točno sam znala da je to snijeg! I ne znam čemu uopće cijela ta strka oko snijega i zime, meni ne izgledaju nimalo strašni.«

»Možda ti se sada tako čini«, kaže Sofija, »ali čim sunce zađe, postati će vrlo hladno. I to vrlo naglo. A ti nisi stvorena za nešto takvo.«

»Uopće se ne brinem, sovo. Dokle god mogu ovako lijepo pjevati, ništa mi se neće dogoditi.«

Sova Sofija nije mogla sakriti čuđenje pa razrogači oči i uspravi uši tako očito da svi istog trena pogledaju pravo u nju.

»Ne razumijem… Pa ti si ptica selica…«

»Da, da, ja sam ptica selica«, prekine je Cecilija, »i svake godine uvijek ista priča! Skupimo se u jato i letimo u Afriku! Uvijek u tu Afriku, uvijek na taj jug! E pa ove godine sam odlučila krenuti na sjever, dosta mi je juga!«

»Ali ti si ptica selica«, zbunjeno ponovi sova. »Postoji razlog zbog kojeg svake godine ideš na jug, nemoj sumnjati u Majku Prirodu.«

»Ma fućka se meni za Majku Prirodu!« odrješito odgovori zlatna vuga.

»Možda bi stvarno trebala poći na jug«, ubaci se djetlić kojem je vuga očito smetala. »Ova šuma ti je jako dosadna zimi, nema se tu nešto posebno za vidjeti.«

Cecilija ga hladno pogleda i drsko upita:

»A koji si pak ti?«

»Ja sam Elvis!« ponosno odgovori djetlić popravljajući krijestu. »Najbolji pjevač u šumi!«

»Da, čula sam«, sa podsmijehom reče vuga kolutajući svojim velikim, crnim očima.

»Jesam, jesam! Samo ne znam što mi je danas«, krene je uvjeravati Elvis.

Neki baner

»Slušaj me, djetle«, okrene se Cecilija prema njemu, »ti ne bi bio najbolji pjevač niti u šumi u kojoj žive samo promukle svrake koje su stalno prehlađene i po cijele dane neumorno krešte! Okani se svog takozvanog pjevanja i prepusti ga drugima koji znaju pjevati! Poput mene.«

Sve životinje stanu u čudu gledati zlatnu vugu jer je njeno ponašanje bilo, u najmanju ruku, neprihvatljivo. Ispostavilo se da je Ceciliju užitak slušati samo kada pjeva, a čim progovori počne vrijeđati i pametovati. A to nitko ne voli.

Ipak, Zeko Zelenko se nije mogao suzdržati i omakne mu se lagani smiješak – kad već on ne smije, može se barem malo naslađivati ako netko drugi zadirkuje Elvisa. Barem mu se tako činilo ispravnim.

»A što se ti ceriš?« obrati mu se Cecilija. »Bojiš se da ti srna opet ne priprijeti pa se ne smiješ ni nasmijati, ha? Jaki si mi ti frajer!«

Zeko Zelenko, vjerojatno po prvi put u životu, ostane bez teksta.

»A i ta srna mi se uopće ne čini nimalo posebnom«, nastavi vrijeđati ptica. »Ne znam što uopće vidite u njoj s tim grbavim nogama.«

»P-p-p-prestani!« vikne Dabar Hrabar. »Ostavi Doru na m-m-m-miru!«

»Ah da«, s visoka mu reče vuga, »zaboravila sam na tebe. Dabar kojem za izgovor jedne rečenice treba više vremena nego što je potrebno meni da otpjevam cijelu pjesmu! I to još kako je otpjevam! Stvarno ste jadno društvo.«

»E sad je stvarno dosta!« ubaci se Sofija. »Sama si došla u naše društvo, nitko te nije zvao! Odakle ti onda pravo tako nas vrijeđati i ponižavati? I o tebi bi se moglo svašta ružnoga reći, ali mi nismo takvi kao ti pa ćemo ih prešutjeti. Možda za tebe i jesmo jadno društvo, ali barem znamo granicu pristojnog ponašanja.«

»Slušaj me, sovuljago«, ravnodušno kaže vuga, »uopće se nemam namjeru zadržavati u vašem društvu. Očito je da niste dostojni moje ljepote i pjesmama koje pjevam, pa pravo vam budi – otići ću na neko drugo mjesto gdje će me, za razliku od vas, znati cijeniti. Nisam ni ja navikla na ovako loš tretman, pa ću već sutra odletjeti u neku drugu šumu! Još dalje na sjever! Sad mi je žao što sam uopće dolazila ovamo i da ne pada mrak, sigurno bih već otišla! Ovako ću ostati na ovoj grani do jutra i onda odlazim! A vi ćete tek tada shvatiti što ste propustili, no biti će prekasno! Žalit ćete vi za Zlatnom Vugom Cecilijom, vidjet ćete! A sad me ostavite na miru, idem dalje pjevati.«

I Cecilija opet zapjeva. Samo što je ovaj put nitko nije ostao slušati, ma koliko njena pjesma ugodna bila. Zelenko, Hrabar i Dora krenu svojim putovima, Elvis se uvuče u svoju rupu likujući zbog toga što će vuga ubrzo otići, a Sofija ponovno zaklopi i oči i uši pokušavajući zaspati. No jedna joj misao nije dala mira: zlatna vuga će teško preživjeti noć bdijući na promrzloj kruškinoj grani. Od takve zime koju nikad nije osjetila neće je spasiti lijepo pjevanje, a sasvim sigurno niti njeno ponašanje.

Sven Hrastink

[email protected]

Neki baner