Anica Tomić „Mala Frida je posebna jer se obraća snazi djevojčice, ali i dječacima koji se uče kako se s tom snagom nositi.“

Anica Tomić je jedno od najuglednijih imena hrvatske kazališne i scenske umjetnosti Prošle godine je postigla veliki uspjeh s predstavom Hotel Zagorje, i Monovid-19, s kojom smo se vratili u kazalište nakon prvog lockdowna.

Veoma je svestrana i uspješna pa u svojoj bogatog biografiji nosi zanimanja kazališne redateljice, glumice, profesorice i docentice na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. 2004 godine je diplomirala komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 2008 kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Od 2010 godine je stipendistica Kultur Kontakt Austria –Writers in Residence u Beču. Režirala je više od 30 dramskih predstava u hrvatskim kazalištima i 5 u inozemnoj produkciji. Anica je dobitnica brojnih nagrada od kojih su najznačajnije nagrade hrvatskog glumišta za režiju i najbolju predstavu u cjelini, nagrada Marulićevi dani i nekoliko međunarodnih priznanja Prix Italia- posebna nagrada predsjednika Italije, za režiju radio drame Jerihonska ruža Diane Meheik 2011.

Nagrada Jurislav Korenić (MESS, Sarajevo) za najboljeg mladog redatelja/icu za režiju predstave Menažerija i 2015. Grand prix Pozorište zvezdarište za “Did i repa” GKL Split.

a naš portal je podijelila svoju inspiraciju za novu predstavu Mala Frida, objasnila suštinu ujedinjavanja predstava za djecu i odrasle, prisjetila se svojih početaka, različitih projekata. Veoma je ponosna na svoje projekte osnaživanja žena u umjetnosti u kojima se uvijek bori protiv rodne diskriminacije.

Kada je počela vaša ljubav prema kazalištu i scenskoj umjetnosti?

S pet godina slučajno sam završila kao statist anđeo u jednom profesionalnom mjuziklu. Tada sam spoznala da kazalište rastvara svjetove. Ali zapravo , moja prva ljubav preko koje sam ušla u kazalište bilo je pisanje. Već kao djevojčica od šest godina prije spavanja zapisivala sam pjesme i igrokaze.

Negdje u 5. razredu, imala sam jedanaest godina, moja profesorica iz hrvatskog Slavica Odorčić, primijetila je da je lijepo pišem i recitiram. Tih godina u ZeKaeMu slavni dramski pedagog Vladimir Krušić, zajedno s kolegom Borisom Kovačevićem pokretao je jednu plemenitu ideju da se kroz audicije u gradu Zagrebu dođe do najtalentiranije djece koju će se oformiti u jednu grupu koja će biti educirana i odlaziti na audicije za profesionalne kazališne predstave i filmove.

I tako sam prošla sva tri kruga audicije. U toj grupi bili su danas eminentni hrvatski umjetnici s kojima sam odrasla i kazališno se oblikovala u mladim danima, spomenut ću samo neke – Olga Pakalović, Rakan Rushadait, Damir Orlić, Ana Begić Tahiri, Sanja Hrenar, Iva Ćosić Dragan. Pristup Kruške je bio jako ozbiljan, učilo nas se etici, estetici i disciplini kazališta. Tjedno smo imali scenski govor, vježbe , mimu, pantomimu, radili smo ozbiljne predstave.

S nepunih 15. godina (bila sam učenica Križanićeve), osnovala sam amatersku kazališnu grupu „Theatre de femmes“, koja je bila aktivna do 2003. Samo ime grupe anticipiralo je moje buduće feminističke stavove i aktivizam u kasnijim zrelijim godinama u obrani obespravljenih, zlostavljanih, slabijih, od LGBT zajednice do inicijative #spasime kojoj sam suosnivačica.

Sama grupa “Theatre de femmes” prestala je s djelovanjem kako sam diplomirala na Filozofskom Fakultetu, tik prije upisa na Akademiju dramske umjetnosti gdje diplomiram kazališnu režiju.

Do sada ste glumili i režirali brojne predstave, koliko je za vas Frida posebna i koliko Vam znači?

Zabuna je malo oko te moje glume, glumila sam puno kroz djetinjstvo kao dijete glumica, ali završetkom prvo Filozofskog, a zatim i režije na Akademiji prestajem glumiti i zadnjih 15 godina isključivo režiram.

Što se tiče pitanja o Maloj Fridi teško mi je generalizirati, meni je svaka predstava posebna jer u svaku ulažem dio svoje osobnosti i autorske poetike, i radim to zbog potrebe, a ne zato što to netko traži od mene. Mala Frida je posebna jer se obraća snazi djevojčice, ali i dječacima koji se uče kako se s tom snagom nositi.

3.Što vas je naviše u Fridinom životu zaintrigiralo i impresioniralo, koliko je Fridina umjetnost, ali i sam stil života inspirativan za sve umjetnike?

Kad kažemo Frida Kahlo svi imamo niz asocijacija, prvenstveno na njene slike i na nju kao ikonu kulture koja najveću slavu doživljava godinama nakon smrti. No, kada se duboko zapitamo tko je bila Frida shvatit ćemo da je njena veličina i snaga koju je izražavala kroz svoje slike davno prije već bila zacrtana u djetinjstvu i to ne samo zato što je ono obilježeno bolešću i nesrećama koje su je zadesile, nego i zato što je imala snažnu podršku roditelja, pogotovo oca koji su je osnaživali kako bi bez obzira na sve što joj se događalo na to gledala kao na poticaj, a ne prepreku, a upravo sve to će je odvesti daleko u budućnost i u naše divljenje njenom liku i djelu.

Njena realnost nije bila san, stalno je govorila da ona nije i ne može biti nadrealist, jer slika svoju stvarnost, a ne svoje snove. Osude, prijezir, maltretiranja zato što je drugačija obilježili su njeno djetinjstvo, a kasnije i život. Važna rečenica naše predstave je: “Svi smo mi drugi među drugima”, tu misao ne smijemo zaboraviti.

Je li bilo teško i izazovno približiti Fridu tako da je razumiju djeca i koja je njena osobina i kvaliteta je djeci najprivlačnija?

Ne postoje procesi ili priče za male ili velike uzraste, to je jedna velika predrasuda s kojom se uvijek srećem kad radim u kazalištu za djecu i mlade, postoje samo dobro ili loše ispričane priče, koje gledamo podjednako u kazalištu za odrasle ili u kazalištu za djecu.

Osobno, uvijek to ponavljam, za mene ne postoji razlika u samom procesu i odnosu prema radu, dapače kako mi nikad ne podilazimo dječjoj publici, ti procesi su ponekad i teži, jer tražimo način kako da sav dramski potencijal kojeg nosi određena scena uistinu dopre do publike.

Naše predstave za djecu uvijek su i za odrasle. Odrasli se prepoznaju u njima, i to ne samo kroz sebe kada su bili mali, nego prepoznaju i svoje zablude i greške koje čine prema vlastitoj djeci.

Kazalište za djecu je izuzetno važno da bude ozbiljno, dramsko i režirano vrhunski, jer u tim godinama ljudi se ili zaljubljuju u kazalište ili ga odbacuju, danas kada je djeci sve dostupno mislim da dječje kazalište treba biti najozbiljnije što može biti i posvetiti djeci ne samo vrijeme, nego i iluziju koje kazalište stvara.

Do sada ste postigli zavidne uspjehe kao glumica i kao redateljica, koje uspjehe želite još ostvariti i koje planove želite ostvariti?

Teško pitanje, jer moja filozofija života suprotna je od vašeg pitanja, uvijek živim u trenutku, i tako i djelujem, ne razmišljam o budućnosti tako. Osim klasično da su mi bližnji, posebice moja djeca zdrava i sretna. Ostalo je sve relativno.

U vašem radu je prisutno osnaživanje žena i djevojčica, što mislite o zastupljenosti žena u glumačkom i redateljskom svijetu i utjecaju patrijarhata?

Patrijarhat je dio naše kulture, s njim se rađamo, i on nije u značenju riječi nego diskursu koji ga provodi, patrijarhat su procedure i mehanizmi i mogu ga provoditi i žene, a prisutan je u svim zanimanjima, a ovo u kojem ja djelujem također, iako je ipak bolje danas nego prije 30 godina kada sam kretala u sve…

Jeste li vi naišli na rodnu diskriminaciju u svojoj profesiji i kako ste to prevladali?

Naravno. Tko nije? Samo pitanje je kako reagirate na to. I dajete li tome značenje. Oduvijek sam bila u svom filmu i pod cijenu da se maknem od svega kako bih zaštitila vlastiti integritet.

Što biste poručili mladim umjetnicama?

Svim mladim umjetnicima bez obzira na spol i rod poručila bih da je najveće bogatstvo ne odustati od svoje strasti i ne odustati ni kad je najteže, jer kad ste na vrhuncu onda ste svima interesantni, ali najčešće ste doma ili u svojim razmišljanjima i tu ste osuđeni na sebe i vjeru da to što radite ima smisla. Svakako umjetnost nije klasičan posao, to je poziv.