Teško je pisati osvrt za djelo prema istinitom događaju, svojevrsnu autorovu autobiografiju u kojoj je s čitateljima podijelio svoje najteže životne trenutke.
Lorenzo ima dvadeset i šest godina i njegov se život srušio. Nakon strašne nesreće na skijanju, završava u specijalističkoj bolnici u Zurichu gdje provodi dugačkih devet mjeseci na terapiji. Neće više nikada hodati, ali neće ni svirati. Izgubio je osjećaj od vrata na niže.
U ovom romanu nema zapleta, nema preokreta, ali ni posebno lijepih događaja.
Ovdje se čitatelj suočava s nečijom stvarnosti i odabire način na koji će ju doživjeti. Naravno da će suosjećati s glavnim likom, ali pokušat će razumjeti i ostale, poput Lorenzove požrtvovne djevojke Johanne, strpljivog prijatelja Simonea i vjernog brata.
Koliko se osobama oko unesrećenog život promijeni u ovakvim trenucima? Trebaju li oni zaboraviti na vlastiti život i posvetiti se u potpunosti voljenoj osobi? Što ako ih ta osoba odbacuje, zatvara se u sobe i ne dopušta im da joj se približe? Koliko itko može trpjeti?
Ima li taj drugi pravo progovoriti o onome što ga muči? Lorenzo detaljno opisuje trenutke u bolnici, odnose s različitim ljudima te dogodovštine koje je doživio tamo.
Nakon što se vrati u rodnu kuću u Rimu, mora se prilagoditi životu s majkom, otac mu nedostaje, prijatelji ga pomalo napuštaju, ali on se sam previše ne trudi da se sve to promijeni. Jednostavno se zatvara u sebe.
“U prvom trenutku svi se iz petnih žila trude da ti pomognu, da ti budu blizu u svakom času; zatim te više ne mogu gledati nepomičnog i lišenog reakcije i postaju frustrirani od nemogućnosti da promijene situaciju; na kraju dolazi razdraženost od pogleda na tebe i jedini lijek postaje bijeg.”
Puno sam si pitanja postavljala dok sam čitala Apneju, pokušala sam se staviti u kožu mnogih likova i nisam uvijek bila sigurna kako bih se ponašala u toj situaciji.
Ovo je istinita priča, iskrena ispovijest autora koji dopušta čitatelju da reagira na mnoge odluke i događaje, roman nije patetičan već je prožet i humornim dijelovima, obiluje raznim opisima kojima nam približava temperament Talijana i Švicaraca i ukazuje na razlike među njima. Talijani su prijatelji i obitelj, dok su Švicarci medicinski stručnjaci i slučajno te njihove osobnosti dolaze do izražaja.
Tema o kojoj Amurri piše je univerzalna. Što učiniti kad nam se svijet sruši?
Kako se pomiriti s činjenicom da ništa više neće biti kao prije? Kako se suočiti sa svime?
Glazba igra važnu ulogu u Lorenzovu životu i nemogućnost sviranja gitare ono je što ga je u svoj njegovoj nesreći najviše pogodilo. Ta mu je spoznaja gora od mnogih drugih stvari koje su ga zadesile. Izgubio je svoju svrhu, najveću ljubav na svijetu i s time se najteže miri.
Lorenzo Amurri iznenadno je preminuo 2016.godine u dobi od 45 godina, od zdravstvenih komplikacija. Ova ga je teška nesreća usmjerila ka drugoj umjetnosti, književnosti te se i u njoj iskazao.
Izdavač: Hena COM
Izvor: Books, Movies, Music
Rođena sam 30.3.1987.u Rijeci. Magistra sam edukacije Engleskog jezika i književnosti i Njemačkog jezika i književnosti. Udata sam i imam dvogodišnjeg sina. Volim filmove, glazbu i knjige, a najviše uživam u putovanjima i dobroj hrani. Oduvijek rado pišem osvrte na pogledano i pročitano te obožavam dijeliti glazbene liste razne tematike.
