Ležala si na mom krevetu polu snena. Gusta ti se tamna kosa, u slapovima rasula po jastuku. Soba je još mirisala po nama i vidio sam obrise naših tijela, koja su još do prije nekoliko trenutaka vodila ljubav. Strastveno, divlje, a opet drugačije.
Sjeo sam na prozor, izvadio cigaretu i pušio promatrajući tvoje tijelo. Od samog pogleda na tu raskoš javljala se nova želja u meni.
Otvorila si oči i promatrala me. To prodorno plavetnilo u meni je treslo svjetove.
Od kud si se stvorila? I kako si mi se dogodila u trenucima kad sam mislio da se više ne bih mogao zaljubiti? Imaš li uopće ideju da si u dvije noći srušila bedeme koje sam sagradio davno, davno i koji su me branili od svakog jačeg pogleda, od svake bolje guze, od svake pametne male koja je znala postaviti pravo pitanje u pravo vrijeme?
Nedavno mi je jedna draga osoba rekla da mi samo želi da se opet zaljubim. Gledao sam je mrko preko stola dok se igrala s pramenom kose i bulaznila o odlasku u New York. Dio mene htio je skočiti preko stola i udaviti je. I zbog djetinjastih želja koje je imala i zbog apsurdne odluke da ode negdje gdje joj ne bih mogao svako malo plakati na ramenu.
I eto, opet joj se želja ispunila.
I sad me imaš, a ja te promatram, želim i pitam se imam li te. I dok me ljubiš i dok plešemo i dok sjediš na mom krilu pa se izvijaš od orgazma što ti se razlio tijelom, nisam siguran da te imam. I to me plaši. Želim li nekoga koga ne mogu imati? Je li mi se to prvi put dogodilo? Ili je samo stvar u tome da sam previše navikao pokoravati žene pa sad kad shvaćam da se tebe ne može pokoriti, gubim razum? Ipak sam ja taj koji mota oko prsta i slatkim riječima zavodi, a vidi me sad. Postajem obični zaljubljeni balavac koji se predaje bez ijednog ispaljenog metka.
Još jedna cigareta. Prstima prolazim kroz bradu. Rekla si da bih je trebao obrijati. I jedina si zbog koje razmišljam da to napravim. Upravo sad.
Kako to? Kakvom magijom raspolažeš pa mi to radiš? Da li je to što si starija od mene? Imaš znanje kako ukrotiti nemirnog pastuha divljeg duha? Ili te je kurva karma poslala da mi naplatiš za sve one žene koje sam povrijedio nakon Ane sveteći joj se.
Osjećam da sam na tebe previše slab i to me tjera da se povučem, da podignem zidove i da se zaštitim, ali bilo bi to sebično, zar ne? Prvo te pojebati a onda se povući, samo zato što imaš moć srušiti zidove.
Previše me podsjećaš na Anu. Ona je imala tu moć da samo jednim pogledom skine svaku moju obranu. Svaki put bi mi kroz život prošla poput tornada i porušila sve. S njom je život bio med, sve do trena dok ne bi spakirala to malo haljina i šminke u kofer i odlučila da me više ne treba, a onda bi postao gorči od pelina. Tad bih ostao prazan. Živi mrtvac. I bojim se, stvarno se bojim da ćeš mi napraviti istu stvar.
Možda da odem? Trebao bih jer ću najebati. Predosjećam to. Zamjena si za nju i ma koliko ja to puta zanijekao zalupivši vratima i dalje je volim. Mogao bih i tebe zavoljeti vrlo lako. Klin se klinom izbija, kažu. Ali šta ako samo još više zaglibim? A hoću. Šta onda? Kad se opet raspadnem i postanem jad? Trebao bih otići, ali kako? Davljenik sam u azurnim dubinama tih jebenih očiju koje me gutaju. I eto. Protežeš se kao mačka i dozivaš me rukom. Kako da odem i ostavim to savršenstvo? Taj miris i taj seks. E moj Marine, govorim sebi dok ti prilazim. Opet si pao.
Marin Bijelić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
