ICON_PLACEHOLDERProcijenjeno vrijeme čitanja: 2 minutes
Ovo je moj prvi susret sa djelom Bekima Sejranovića i moram priznati da sam zbog snage pisanja i saznanja o njegovom preranom odlasku, nosila tjeskobu u stomaku i gutala knedle čitajući.
Svaka stranica romana “Ljepši kraj” Bekima Sejranovića odiše usamljenošću i osjećajem promašenosti života glavnog junaka. Radnja se paralelno dešava u Oslu i u jednoj kolibi u Bosni.
U prirodno nemilosrdnom Oslu nije teško postati depresivan, a pogotovo ne kada si otpušten s posla na fakultetu i kada te ostavi žena. Sa željom da odtuguje, naš junak odlazi u Bosnu i životari u kolibi svoga dede. Ma gdje se našao, on svoju sudbinu kao teret vuče sa sobom i traga za smislom svoga postojanja. U kolibi piše dnevnik i na taj način nam pripovijeda paralelnu priču vraćajući se sjećanjima u Norvešku u prošlost i analizirajući je ironično i kritično prema sebi.
Tako saznajemo o njegovoj vezi sa Cathrine, o njegovoj sebičnosti, zatvorenosti, mijenjanju žena, drogiranju, toplini i hladnoći bez trunke uvijanja i želje da nam se junak dopadne, ali usprkos tome, strašno me je nervirao i u isto vrijeme mi se sviđao i željela sam da pronađe svoj mir jer mi je to jedino imalo smisla.
Dešavanja u Bosni su također tjeskobna jer bira da živi tako kao da se tim životom kažnjava. Susret s rođakom Salihom kojeg vidi nakon mnogo godina je apsurdan poslije par čašica, kako samo na Balkanu može biti, a poslije pijanstva suludo normalan. I baš iz tog i takvog odnosa počinje da se piše nova priča.
Brutalna iskrenost neprilagođenog, neprihvaćenog i iznad svega usamljenog junaka ovog romana čini doživljaj vjernijim i mučnijim i stoga je ljepši kraj zaista nešto što je bilo potrebno.
Čitajte s radošću,
Vaša Tatjana
Najteže je pričati o sebi, zaviriti u sebe i suočiti se sa sopstvenim bićem. Zovem se Tatjana Kožul i profesor sam srpskog jezika i književnosti i najviše bih volela da su ovaj deo napisali moji učenici jer bi oni to, svakako, bolje učinili. Sve u životu radim srcem i stalo mi je do toga da dotaknem srca drugih ljudi i ostavim trag. Radeći posao u školi nebrojeno puta sam dobila potvrdu svoga rada i to zaista nema cenu. Kada znate da ste nekoga inspirisali, usrećili, ohrabrili, osnažili i oraspoložili, to vam daje krila i vetar u leđa da budete još bolji kako bi drugima mogli dati još više.
