Ispričala mi je svoju priču. Nije to bila jedna od onih ‘happy end’ modernih bajki. Je li važno? Je, jer ona se na kraju nije slomila. Preživjela je i godinama šutjela. Nisam pitao da li još netko zna njenu priču? ionako nemam pravo pitati. Pustila me u svoj svijet. I to mi je dovoljno. Pričali smo satima… pričamo i dalje. Najviše o tome koliko sam zabrinut. Ne za sebe, za nekog koga volim, ali kome nikako ne mogu pomoći. Ona sluša pozorno i strpljivo. Uvijek je tu. Ne naljuti se kad nestanem, jer zna da to nije namjerno. Zna da je to zbog posla, obaveza, obitelji i vlastite potrebe da učinim nemoguće.
Pokazala mi je da zapravo mi muškarci možemo biti veliki gadovi, na razinama koje nisam mogao ni pojmiti. Naivac, znam. Pokazala mi je da, se stvari ne rješavaju naglo niti šakama, makar pojedinci ponekad bolje ne zaslužuju. Rekla mi je da se smirim i ne guram tamo gdje mi nije mjesto.
Upila je kroz moje riječi emociju odanosti koju imam prema jednoj, vrlo posebnoj mladoj dami. Posebnoj toliko da nikada ne bi smjela biti žalosna, ali u posljednje vrijeme mnogo suza klizi niz njeno lice. Klizi jer su ljudi oholi, sebični i nepravedni.
Rijetki znaju za njene suze, još rjeđi s njima suosjećaju. Najmanje oni koji bi trebali, koji ne bi smjeli dozvoliti da se slomi. Baš oni su je slomili. A ja tu ne mogu ništa. Mogu biti samo njen glas, kad ona ušuti. I mogu tako nekim, novim, posebnim ljudima pričati o njoj. Ne na zaljubljen način, već bratski.
I pričao sam Njoj… koja mi je u život ušla slučajno. I ona je pričala meni. I tako oboje pričamo o stvarima koje nas bole, o ljudima koje smo voljeli, kojima bi pomogli, o nekim sitnicama koje spavaju pod kožom i nitko ne zna za njih. Pričali smo kako rijetko možeš pričati s nekim. Nije me tjerala da mijenjam mišljenje, nije me napala, nije osuđivala. Na trenutke sam čak mogao osjetiti, da ona osjeća svu moju ljutnju, da osjeća bol koju proživljava moja prijateljica. A njih se dvije ni ne znaju…
Zanimljivo kako žena može suosjećati sa ženom, na način na koji mi muškarci ne znamo i nikada nećemo znati. Mi se uvijek dočekamo na noge i uvijek uz bocu Jackija i svoju aroganciju liječimo frustracije. Ponekad plačemo, ali to nikad ne kažemo i to nitko nikad ne vidi.
Mi gazimo. I palimo. I ostavljamo pepeo, na koji se vratimo da još malo tamo utabamo trag, kako bi sipali sol na ranu. Da to smo mi. Skoro svi. I svi smo neku zgazili. Neku nevinu curu koja je imala dovoljno veliki peh da ima srca i zavoli kretena.
I ostajemo kreteni, dok se tako nešto ne dogodi sestri, prijateljici… dok ih ne nađemo skvrčene na podu u suzama, slomljene toliko da ih se bojimo dotaknuti, jer se bojimo da će se kao staklo rasuti na milijun komadića.
U tom trenutku shvatimo.
U tom trenutku naučimo.
U tom trenutku nam se pred očima odvrte slike svih onih kojima smo to napravili, pokupili se i otišli i nije nas bilo briga tko je skupljao krhotine osoba koje smo zgazili.
Slika koju sam vidio, ostala mi je urezana u misli. Nikad neće izblijedjeti. Nikad neću moći oprostiti suze koje sam jedva obrisao s jednog, nježnog lica. I nikad neću zaboraviti njene oči. Jer više nisu njene. U njima stanuje netko koga ne poznajem. Sva čarolija koja se u njima prelijevala i koja mi je davala snagu kad sam padao, isparila je.
Te oči su sad, samo oči. Bez boje, bez sjaja, s nekom čudnom dubinom u koju nitko ne smije i ne može zaviriti. Oči osobe koja nikad više nikome neće vjerovati. I bojim se nikada više nikoga voljeti.
Pišem ovo, stišćem šake. Napravim pauzu pa prošetam po sobi. I pitam se, po čemu smo bolji od životinja?
Pa nijedna zvijer ovo ne radi, što mi radimo, svojoj vrsti, sebi, onima koji nam daju najbolje od sebe. Po čemu smo mi to bolji?
Nadam se da će mi Ona dati odgovor. Jer jedina zna doprijeti do mene kad sam ovakav. A slučajno mi je ušla u život. Sasvim slučajno. I volio bih da dugo ostane, ako ona još vjeruje da kreteni u nama mogu naučiti…
Za moje dvije posebne dame.
Marin
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
