Znano je svima da sam prava lokalka. U istom mjestu živim, radim, sušim grudnjake, kupujem namirnice, tankam auto. Ako moram do veće trgovine u susjedni nam grad, spremam se k’o da idem na izlet.
Ako pak potegnem do glavnog nam grada, nosim si i onu starinsku limenu kutiju, u njoj malo pohanaca, kruha i paradajza. Nek se nađe, zlu ne trebalo.
Upravo stoga, potpuno je u suprotnosti s mojim lokalizmom to što planiram.
Konferencija za učiteljice
Naime, situacija je ovakva. Sredinom svibnja na morskoj nam obali održava se međunarodna konferencija za učiteljice i pukom srećom i ja na njoj sudjelujem. Kao gledatelj, naravno.
Kako konferencija traje tri dana, ja sam, bez gledanja u kalendar, zaključila da su to petak, subota i nedjelja. Bivšem sam mužu predložila da i on bude malo samohrani roditelji i da ih pričuva, a on nije odbio već objeručke prihvatio. Ok super, sređeno!
No, detaljnijim pogledom u kalendar, otkrila sam da to uopće nije vikend već radni dani. Što sad? U meni se probudio tračak avanturističkog duha, drhtavom rukom podigla sam telefon i nazvala hotel. I potajno rezervirala sobu za taj vikend prije konferencije. Kad sam djecu već obećala tati.
Plan za bijeg!
Zarumenjena lica i mokrih dlanova organizirala sam si bijeg. Zasad imam detaljan plan obilaska kulturnih znamenitosti i umakanja palca u more prije no što sama konferencija započne. Zezaju me cure da još ni kofer nisam spremila, a bliži se polazak, još je manje od 15 dana.
Jedino me strah da kad stignem u hotel ne odlučim malo prileći i odmoriti, pa odustanem od turističkog razgledavanja. Mislim, veliki krevet, nitko ne viče „Mamaaaa!“ svake sekunde, nitko ne ide piškit’ po noći, nije mi ni za zamjeriti. A što ja spavat’ mogu, to je već urbana legenda.
Uostalom, ako i bude tako, bar ću na predavanjima biti naspavana, odmorna i fit. Ja sam ona u zadnjem redu, koja suprotno svom humoru iznutra, na van izgleda potpuno tiho, mirno, povučeno, pa i smušeno. Uglavnom šuti i zacrveni se ako mora nešto izreći na glas.
Ako me ipak prepoznate, slobodno se javite.
Renata Sitta rođena je nedavno kao pseudonim pod kojim sam počela pisati kratke crtice i razmišljanja o svakodnevnom životu. Inače sam, pod sasvim drugim prezimenom, rođena 1971. u Brežicama, školovala se u Samoboru i Zagrebu, a radim kao učiteljica u školi u mjestu u kojem i živim. Samohrana sam majka dviju kćeri, od 13 i 14 godina, vlasnica azilanta mješanca Fifija i zaljubljenica u čitanje, šivanje i poslijepodnevno spavanje.
U biografiji svakako ističem da sam autorica i zbirke kratkih priča „Dragoj meni, samoj sebi“ koja je nastajala u početku kao poklon samoj sebi za ulazak u drugu polovicu stoljeća svog života, a razvila se nezaustavljivo dalje kad su oni kojima sam dala da rukopis pročitaju rekli da im se zapravo jako sviđa i da su se u pričama više puta i u više situacija našli, pa i da sam napisala ono što i sami osjećaju, znaju, vide ili žive, ali ne znaju ili ne žele napisati. Zbirka „Dragoj meni, samoj sebi 2“ logički je nastavak, jer mi nije sve stalo u prvu.
Događaji i osobe u pričama uglavnom su stvarni, samo su kao buhtle posipani štaubšećerom humora. I upravo je humor taj poseban začin zbog kojeg ovaj moj sasvim običan, nesavršen život izgleda kao poželjna slastica. Ako čitajući moje avanture izmamim osmijeh ili možda čak i glasan smijeh ili grohot, tada je moja misija ispunjena.