Nedjeljno jutro. Sedam sati. Kišno je i sivo nebo u mom gradu danas i jako dobro oslikava raspoloženje u kojem sam se probudila. Dok palim prvu jutarnju cigaretu i uzimam prvi gutljaj gorke, crne kave, razmišljam kako se ja rijetko sjećam svojih snova, skoro nikada. Zašto se baš ovog sjećam?
Naime, sanjala sam njega, Mr. Ex Zaručnika. U snu se pojavljuje On, Ona – njegova supruga s kojom sada ima i dijete, netko za koga osjećam da mi je jako blizak, ali se ne sjećam lika i naravno, u svemu tome ja…
On stoji pored mene, Ona pored njega, ali sve što zapravo vidim je njen stomak jer ona samo što nije rodila, a preko puta nas taj Netko.
San koji je probudio sjećanje
Njegova ruka je na mom ramenu i on pita tu osobu kako sam ja sad. Znam da mi je tada u mislima bilo kako je to prvi put nakon raskida zaruka da nas dvoje stojimo jedno pored drugoga i da me uopće dodiruje.
Bila sam i više nego začuđena jer poslije tog kobnog dana mi nismo prozborili ni riječ, nismo se nikada ni pozdravili, čak ni pogledali, a susreli smo se mnogo puta. Odgovor nije dobio jer u tom momentu sam otvorila oči i osjećala se nadasve zbunjenom. Zapitah se koji je točan odgovor.
Naravno, o spavanju više nije bilo govora. Ne mogu da se otmem utisku da mi je indirektno postavljeno pitanje koje ja nikada nisam dopustila da mi bude postavljeno, ali nisam ga postavila ni sama sebi, a možda sam trebala.
San je moje misli vratio u trenutak prekida kada je on ljutito napustio stan i otišao. Onaj osjećaj tegobe koji izbija sav vazduh iz pluća se vratio, srce mi je opet stalo kada sam se zapitala šta da radim dalje i kako ću nastaviti sama, knedla je stala u grlu, svaki djelić mog bića je bio leden ali u isto vrijeme me je pržio, ali suze nisu potekle, kao ni taj put.
Nestao je svijet koji sam poznavala i zvala svojim
U tom trenutku sam znala da muškarac za kojeg sam se trebala udati, muškarac s kojim sam planirala i zamišljala budućnost, muškarac s kojim sam dijelila predivne trenutke odlazi iz mog života zauvijek. Sve se raspalo. Tog dana sam ostala sama. I ne, nisam bila dobro. Nije ni on. Patio je jednako kao i ja, to znam sigurno. Nakon početnog šoka i povratka razuma u moje zbrkane misli shvatila sam da je to bio jedini izlaz.
Vjenčanje i sretan nastavak zajedničkog života nikada nije bilo opcija. Nas dvoje smo voljeli jedno drugo ali u isto vrijeme smo se i mrzili. Spavali smo zagrljeni ali kada bi njegove ruke ili usne krenule putovati po mojoj koži tražeći da mu se predam, odbijala sam. Voljeli smo jedno drugo, ali smo mrzili sami sebe kada smo skupa. Uništavali smo i zakopavali duboko najbolje osobine onog drugoga izvlačeći na površinu ono zlo koje ni ja ni on nismo znali da imamo u sebi. Ali opet sam ga željela zagrliti i spavati s njim.
Kako sam, usprkos svojoj boli, bila svjesna svega toga, odlučila sam da neću dopustiti da nastavimo uništavati ono drugo, da mu neću dopustiti da me zove i da ga zovem, da ću prekinuti sve kontakte s njim. I bila sam spremna na bol koju će mi to prouzrokovati. Bila sam spremna i na to da će njegova nezrelost iz njega progovoriti i da će me blatiti pred svima i nazivati kojekakvim imenima u cilju samoizlječenja. Sama sebi sam se zaklela da me to neće pogoditi. Bila sam spremna na nedostajanje, na prazan krevet, na ćutanje mobitela jer on više nije znao moj broj.
Gubitak zajedničkog života
Ali ono na šta nisam bila spremna je na gubitak naših zajedničkih prijatelja, na gubitak ljudi koje sam ja voljela u našem zajedničkom životu, nisam bila spremna na njihovo okretanje glave od mene na ulici, na razne osude koje su došle od istih. Nisam bila spremna na beskrajno mnogo pitanja koje su mi postavljali ljudi kojih se naša veza nije ticala, na pokušaje razlaganja te veze, tih zaruka na slagalice i pokušaj analize svake od njih pojedinačno.
Svi ti ljudi, s izuzetkom moje porodice i malog broja ljudi koje sam cijeli svoj život nazivala prijateljima, su krivili samo mene za naš raskid. Svi oni su bili spremni razapeti me na križ jer sam povrijedila “tako divnog dečka kojem je ljubav prema meni isijavala iz svake pore njegovog bića.”, kako ga je nazvala naša “prijateljica”. Spoj te dvije boli i ta dva razočarenja je bio prestrašan.
Pod utjecajem svega toga, ja, inače zatvorena osoba, sam se još više zatvorila. Maska koju sam imala je bila neprobojna. Nesanicu, bol, usamljenost, razočarenje sam liječila radeći dva posla, privodeći kraju fakultet i dočekujući svako novo jutro u novom klubu.
Mobitel sam zaboravljala, okružila sam se nekim nebitnim ljudima koji ne znaju ništa o meni i s kojim ne moram pričati o njemu. U krevet bih se srušila tako umorna da nisam znala za sebe. Radila sam sve samo da spriječim sebe da razmišljam o nama. Na sreću, u tom periodu ga nisam sretala.
Nisam bila u doticaju ni s kim tko bi mi mogao reći nešto o njemu, a nije da nisam željela znati ništa. Nisam plakala. Kako je vrijeme prolazilo, bila sam sve mirnija, sve tužnija i sve sam više sebe krivila za našu propast. Raskid naše vjeridbe sam doživjela kao osobni neuspjeh.
Grižnja savjesti
On je bio najbolji i savršen, a ja sam bila kučka koja nije cijenila to što ima. Eh da, znam… Jako glupo s moje strane. Onda sam se počela kažnjavati i dopuštati mnogim muškarcima da me imaju, s nekima bih započela i kratkotrajnu vezu, ali sam se na prvu naznaku osjećanja povlačila i nestajala opet. Bila sam sebi i tužilac i sudac i porota osudivši samu sebe na konačno raspeće i život bez nove ljubavi.
Dugo, isuviše dugo sam to radila. Plašila sam se da ću nekoga ostaviti na cjedilu kao što sam njega ostavila. Na vjenčanjima sam gutala suze zamišljajući nas i okrivljavajući sebe što ja to nikad neću doživjeti. Gledajući mlade majke s kolicima sam se proklinjala jer sam sebi uskratila stvaranje porodice. Na kraju sam se navikla na to da budem sama, ne tražeći više ljubav ni u sexu s random muškarcima.
I onda sam, nakon što sam povjerovala u priče da on planira svoje vjenčanje s drugom, da je sretan, priznala sebi da mu nisam učinila ništa toliko loše. Nije mi bilo svejedno, ali bila sam sretna zbog njega jer je on svoju ljubav i sreću iznova pronašao.
Vrijeme za oprost
Tada sam shvatila da je došlo vrijeme da oprostim nama. Da nam oprostim što nismo bili ono što smo željeli jedno od drugoga, da nam oprostim za svu bol koju smo nanijeli jedno drugome. Došlo je vrijeme da se prestanem pitati zašto nam nisam bila dovoljno dobra, jer istini za volju, nije bio ni on, ni meni ni sebi.
Došlo je vrijeme da oprostim i onim ljudima koji okreću glavu od mene i priznam sebi da mi nisu nikada bili prijatelji. Da ignoriram one koji idalje “žale” za nama. Da pokažem prisnost i ljubav ljudima koji su bili uz mene kada to nisam tražila i kada sam ih tjerala od sebe, jer sam mislila da ih ne zaslužujem.
Došlo je vrijeme da oprostim sebi jer sam mu dopustila da me učini nesretnom te jer sam bila isuviše kukavica da vidim koliko smo nesretni zajedno i odem prije nego smo počeli nanositi toliko zla jedno drugome.
I jesam, oprostila sam sebi, njemu i oprostila sam nama. Moj Mr. Ex Zaručnik je Njoj Mr. Perfect, a Ona njega čini sretnim. Ja svog Mr. Perfect-a tek trebam pronaći i postati mu žena njegovog života. Sada znam da je odgovor na pitanje iz sna trebao biti: “Dobro je ona, zavoljela je opet sebe.”
M. M.
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!