Vidjela sam danas jednu objavu o zatvaranju vrata koja me inspirirala na ovu temu. Sjetila sam se da kad god bi mi se dogodilo da mi se vrata zatvore, uvijek sam imala spretan odgovor na to. Ne, meni se nije otvorio tamo neki prozorčić, ja imam osjećaj da je moja kuća odjednom ostala bez krova.
Da, teško je, kuća bez krova kao da i nije kuća, ali ja u tome vidim ogromnu prednost. Odjednom se stvorio prostor za gradnju novog kata. Sada imam priliku gledati zvijezde, zvijezde mi otkrivaju put, sve su karte na stolu, svi su putevi prohodni. Sve što je potrebno jest da pogledam gore i pouzdam se u snagu Svemira, prepustim i vjerujem. Možda ću se neko vrijeme smrznuti, možda ću pokusnuti, ali mogućnosti su bezbrojne. I ogromna je šansa da će nešto pasti od gore.
Ali mi se bojimo. I hladnoće i kiše i neizvjesnosti i neznanja. Nikako da se sjetimo da se vrata ne zatvaraju bez razloga, da nam se neće dogoditi da doživimo rastanak, a da nas iza ugla ne čeka novi sastanak.
Što je to tako čarobno u promjeni?
Ja obožavam rastanke. No, ne vežem ih uz tužne svršetke, već uz sretne početke. Radujem se svemu divnom što me čeka i tom putu kojeg ću tek utkati, na koji tek krećem. Ionako većinu života živimo od uspomena, a kako da uspomena to i postane ako redovno ne prelazimo na nove stranice?
Da mi kažu kakav me život čeka i da proživljavam ovo malo svog postojanja bez ikakvih promjena, bila bih vrlo tužna, jer upravo su rastanci ono što me održava živom. Potrebno je stvoriti prostor za nešto novo, bolje, zanimljivije.
Rješavate li se odjeće iz svog ormara?
Kada bismo neprestano kupovali i dobivali, bez da dijelimo i bacamo, ormar bi nam počeo biti sve manji, vjerojatno većina odjeće ne bi bila ni korištena dobrim dijelom vremena, sve bi postalo ustajalo i na kraju bismo bili preopterećeni. Postoji šansa i da smo dobar dio odjeće ili prerasli ili nam ne pristaje kao nekoć zbog toga što smo se promijenili. Čemu onda zadržavanje energije?
Isto tako je i s ljudima. Zašto zadržavati one koje smo prerasli, zašto održavati ustajale odnose, zašto biti u situacijama kojima je vrijeme da završe u reciklaži ili u rukama nekog drugog? Samo zbog toga što smo naviknuti, samo zbog toga što se bojimo. A ima li ičeg ljepšeg od onog osjećaja kada očistimo ormar? Za tom crnom majicom na pruge nećemo previše žaliti, a možda smo proveli mnoge lijepe trenutke zajedno.
Čemu onda žaliti za ljudima? Stoga, očistimo se od svega što nam ne omogućava da izgledamo ljepše i bolje. Sigurna sam da bismo se vrlo lako riješili haljine u kojoj ne blistamo i koja ne izvlači ono najbolje iz nas. Zašto onda oko sebe držati ljude koji ne izvlače ono najbolje iz nas?
