Budi ljubazna. Budi dobra prema drugima. Poštuj svakoga. Ne govori ružne riječi. Ne viči. Nasmiješi se malo, izgledaš živčano. Ljudi to ne vole. Pronađi prijatelje. Druži se da ne budeš odbačena. Pronađi dečka. Zašto ga još nisi pronašla? U čemu je problem?
Zvuče li vam ove izjavne i upitne rečenice poznato?
Direktno ili indirektno, cijeli nas se život uči da se moramo svidjeti drugima da bismo bili uspješni. Plaši nas se da ćemo ostati sami ako se malo ne potrudimo. Govori nam se da je klijent uvijek u pravu i da je bolje pregristi jezik nego reći glupost.
U grubo, cijeli nas se život uči da su na prvom mjestu svi ostali pa tek onda dolazimo mi.
Ali zašto? Zašto je biti sam toliko strašnije od biti s ljudima, pogotovo ako su oni loši po nas?
Ne kažem da su ljudi loši. Svatko od nas ima svoje kvalitete i svoju vrijednost, ali istina je da nisu svi za svakoga isto kao što nije sve za svakoga.
Ne kažem ni da je loše biti dobar, pristojan i imati poštovanje, ali istina je i da se ne moramo osjećati loše ako ponekad podbacimo u tome.
Pitam se zašto nas se ne uči da je u redu staviti sebe na prvo mjesto, odje***i ljude koji nam sišu energiju i pored kojih se osjećamo poput vreće za smeće koja samo stoji sa strane i čeka da je se napuni otpadom.
Ne treba nam otpad u životu. Nikome od nas. Ne treba nam prijatelj koji samo misli na sebe i koristi svaku priliku da nas iskoristi. Ne treba nam ni muž pored kojeg ćemo se osjećati prazno i manje vrijedno. Ne treba nam ni klijent ni šef ni poslovni partner uz kojeg se osjećamo kao da nas je pregazio vlak pa onda još teretni kamion.
Ne treba nam to.
Nikome od nas.
Pitam se zašto nas se ne uči da je u redu imati standarde i držati se ih. I zašto se uz to uvijek veže neka sebičnost i izbirljivost.
Nije loše imati standarde. To samo znači da smo naučili koliko vrijedimo i da, uz druge, poštujemo i same sebe. To znači da znamo što želimo i da ne planiramo trošiti ni svoje ni tuđe vrijeme samo da bismo skratili vrijeme.
Ne trebamo se ni ljutiti ako se ne uklapamo u nečije standarde. Dapače, moramo im biti zahvalni što su nam odmah dali do znanja. Spasili su nas od dana, tjedna i mjeseca mukotrpnog nadanja, nezdravog maštanja i života na iglama.
Pitam se zašto nas se ne uči da smo oni s kojima se družimo, da svatko s kim provodimo vrijeme utječe na nas i mijenja nam perspektivu.
Možda bismo pametnije birali. Možda bismo se više koncentrirali na karakter i na ono što nosi u sebi, a malo manje na ono što ima. Možda bismo prije prepoznali one koji nas hrane i dižu, a prije se odrekli onih koji nas vuku na dno.
Jer to je sve što je bitno na kraju dana.
Nije važno s koliko smo ljudi okruženi, jesmo li u vezi ili nismo. Važno je kako oni utječu na nas, kako se osjećamo uz njih, jesmo li kliknuli ili samo forsiramo. Gradimo li se ili gubimo razum.
Na kraju dana se ne moramo bojati samoće. Moramo se bojati prosipanja energije na krive ljude.
Djevojka iz okolice Čakovca koja se nikad nije znala ukratko predstaviti pa ću samo napisati da pišem jer volim pisati i jer mislim da imam mnogo toga za reći. Volim i sanjariti, putovati, volim sarkazam te inteligentne, pozitivne i drugačije ljude. Radije biram gorku istinu nego slatku laž i radije biram jednog pravog prijatelja nego tisuću “polovičnih”.
Blizanac po horoskopu pa možete očekivati svakakve teme, sve ovisi koji će blizanac doći na vidjelo tog dana 🙂