Ne volim krajeve. Ne volim kraj ljubavi, kraj prijateljstva, kraj druženja. Ne volim ni kraj noći ni dana. Ne volim ni kraj proljeća ni jeseni. Zbog krajeva ne volim ni početke. Izbjegavam ih jer s počecima dolaze krajevi. A ja ih ne volim. Ja ih teško podnosim. Teže od drugih. Mene bacaju u duboke ponore i teško se dižem i pravim nove korake. Teško se oporavljam. Ne volim krajeve jer bole. Jer ostavljaju tragove. Duboke tragove. Jer svaki kraj odnese sa sobom dio mene. Zato ne volim ni početke.
Jer čemu onda bilo šta i počinjati? Čemu otvarati nove stranice, ispisivati nove priče, nove ljubavi kad svemu dođe kraj. Toliko ne volim krajeve da ih guram od sebe i kad su mi tu pred nosom. Okrećem glavu, pravim se i gluha i slijepa samo da ne vidim da je nečemu došao kraj.
Vučem neke osobe za sobom za koje vidim da mi poput vampira piju krv. Vidim da s njima nestajem, ali ja ih svejedno ne puštam jer bi puštanje značilo kraj. A ja kraj ne priznajem. Ja se s krajevima vječito borim. Vječito ih tjeram od sebe. A to je uzaludan posao. Uzaludna borba. Uzalud se davati, praštati greške. Uzalud je gurati nešto naprijed kad ono stalno ide nazad.
Neki ljudi ni ne zaslužuju da se borimo za njih. Neki ljudi su nam poput rak-rane koju treba odstraniti. Bole nas, grizu i ako ih na vrijeme ne odstranimo prošire se pa nam zagade cijeli život, na kraju nas unište. Treba znati kad treba odsjeći. Treba znati kad treba pustiti. Pustiti nekog da ti ode iz života. A ja to ne znam. Ja ne dam. Ja puštam da me bole. Ne puštam ono za što se uhvatim. Ne dižem ruke od onih kojima sam ih pružila. A uzalud je što vidim da me povlače ka ponoru, ja ne puštam. Čvrsto držim i vjerujem da nije sve tako crno. Tražim opravdanja i izgovore ali ne dopuštam da mi neki ljudi odu iz života. Jer ako odu morat ću priznati poraz.
Morat ću priznati kraj. Sve što sam dala i uložila bit će uzalud. Neću da priznam da je kraj dio života. Neću da priznam da s krajevima dolaze početci. Da na kraju noći osvanu nova jutra. I da je uzalud zadržavati one koji žele otići. Da treba odsjeći one koji piju krv i bole. Tek kad uzalud svim borbama ipak odu ili skupimo snage i odstranim iz života one koji bole, shvatimo koliko je život lakši i ljepši. Boli u početku njihovo nedostajanje, ali rana brzo zaraste i prodišemo punim plućima. Shvatimo da smo se borili s vjetrenjačama pokušavajući od nekih osoba napraviti ljude. Shvatimo da smo ih trebali davno odstraniti jer za njih nema pomoći. Ionako su nam već previše zatrovali život. Previše živaca popili i snage iscrpili. A čemu? Šta smo dobili zauzvrat? Ništa.
Od nekih ljudi nikad ništa ne možeš ni dobiti jer ništa ne daju, samo crpe i uzimaju. Takvi nam ne trebaju u životu. Svaki pokušaj da ih promijenimo, da smanjimo njihovu sebičnost je uzaludna. Zato su krajevi nekad dobri. Možda sa sobom odnesu i dio nas ali odnesu i one koji nam život učine teškim i gorkim.
Ilda Dedić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
