Boris je, srećom, umiljat i mio, u šumi se neko opasniji krio…

Zeko Zelenko je jurio šumom ne osvrćući se niti na tren i svakih par koraka je glasno urlikao:

»Risoooviii!!! Bježiteee!!!«

Naravno da nitko nije obraćao pažnju na njega, jer je pojava zeca koji po cijeloj šumi doziva mačke postala sasvim uobičajena.

»Spašaaavaaaj se tko mooožeee!!!«

Životinje su ga dobro čule, no i dalje su se bavile svojim poslovima pripremajući se za nadolazeću zimu. Zec je bio uvjeren da mu je ris za petama jer se nije usudio pogledati unazad, pa je bježao vrlo dugo. Spretno je izbjegavao drveće koje mu se našlo na putu tehnikom na kojoj bi mu pozavidjela i najbolja svjetska skijašica – čuvena Janica Kostelić za koju su čak i životinje znale!

Odjednom se zaleti u velikog i neobičnog stvora koji nikako nije pripadao ovdje.

»Uf!« uspuše se zec dolazeći do daha. »Baš je dobro, uf, da sam naletio na tebe! Uf! Proganja me ris! Riiiis!!!«

Pridigne se i počne navlačiti životinju za njenu bujnu, zlatnožutu grivu.

»Spasi me! Uf! Ne mogu nikako doći do zraka! Uf!«

Tek tada mu se učinilo čudnim što u šapi drži nečiju grivu.

»Tko li u šumi ima grivu oko vrata?« pitao se zec i češkao po glavi. »Hmmm… Znam samo jednu životinju sa grivom, ali neee… Ma to nije moguće…«

Ispusti grivu i nagne se iza životinje koja mu je svojom veličinom prekrila čitav vidik. Iza nje nije bilo nikoga, jedino je njen dugački žuto-smeđi rep sa gustim pramenom na vrhu vijugao po šumskom tlu. Uspravi pogled i ugleda nešto najstrašnije što je ikada vidio.

»Ali… Ali… Pa ti si lav!!!«

»GRRROAAARRR!!!«

»Aaaaaaaa!!! Upomoooć!!! Lavoooviii!!!«

I pobjegne u smjeru iz kojeg je došao.

Začuđene životinje kraj kojih je opet prolazio su ga u nevjerici gledale – ta malo prije je projurio uz njih i dozivao risove! Jedino što se sada promijenilo je to što zec trči iz suprotnog smjera i doziva lavove! Ah, da, još se jedna mala, gotovo nebitna, stvarčica promijenila: ovaj put je Zeko Zelenko bježao s dobrim razlogom.

Za njim je jurio lav!

14. KAD SE U ŠUMI SRETNU DIVLJE MAČKE SVE LAKO MOŽE POĆI NAOPAČKE

»Kakva fantastična priča!« oduševi se Ris Boris nakon što je Jež Kruška završio. »A i stanovnici šume mi se čine super! Možda se ovdje napokon uklopim!«

»Siguran sam da hoćeš«, kaže mu dobronamjerni ježić. »Samo moramo pronaći način da upoznamo ostale s tobom prije nego što pobjegnu.«

»Kako ćemo to izvesti?«

Jež je malo razmišljao dok je šetao ukrug i iznenada se dosjeti:

»Heureka! Sjetio sam se!«

Otkako im je Sova Sofija na satu povijesti objasnila da je neki stari Grk tim uzvikom popratio svoje najveće otkriće, svi školarci su ga koristili i kad treba i kad ne treba. Jež ponovno sjedne kraj risa i kaže mu:

»Pa meni je danas rođendan!«

Ris ga zbunjeno pogleda ne shvaćajući kako mu ježev rođendan može pomoći.

»Oprosti, nisam znao. Sretan rođendan.«

Jež veselo stane kimati glavom u znak zahvalnosti.

»Potpuno sam zaboravio! Danas mi je prvi rođendan! Zapravo drugi, ako brojimo i dan kada sam se rodio. Ali danas imam točno jednu godinu! Jupiii!!!«

Ris i dalje nije shvaćao ništa.

»Oprosti, Boris. Sad ću ti objasniti: večeras se u školi održava zabava! Rođendanska zabava! Shvaćaš? Slavim rođendan! I svi će biti ondje, svi moji prijatelji! A ti ćeš ići sa mnom kao moj posebni gost! Shvaćaš? Tako će te svi odjednom upoznati! Jupiii!!!« počne pjevušiti jež plješćući rukama od radosti.

Plan je bio dobar i dva novopečena prijatelja se upute prema maloj školi za šumske životinje.

Tek što su krenuli, put im presiječe uplašeni zec koji je spominjao nekakve lavove. Ris i jež se zbunjeno pogledaju, a Zelenko već idućeg trena nestane u šumi. Par trenutaka kasnije, pred njih iskoči lav!

Jež Kruška se sklupčao tako brzo da nije baš najbolje ni mogao vidjeti veliku zvijer koja se zaustavila ispred njega! Znao je samo da se radi o lavu. Sasvim dovoljno.

Ris Boris je stajao vrlo mirno i gledao lava pravo u oči – bile su pune mržnje i bijesa! Tijelo mu je bilo ogromno, a griva posebno njegovana i uredno podšišana. Sa snažnih nogu je izvukao dugačke pandže, a slaba sunčeva svjetlost je isticala njegove oštre i sjajne zube. Lav je izgledao doista zastrašujuće, no činilo se da na risa nije ostavljao predubok dojam. Ništa neobično ako se zna da je i Ris Boris, iako vrlo mlad, već dosta toga prošao.

Dvije mačke su provele neko vrijeme napeto gledajući jedna u drugu. Lav je vrlo teško disao, vidno iscrpljen od jurnjave za zecom. Kad je došao do daha, glasno rikne:

»GRRROAAARRR!!!«

Ris nije ni trepnuo.

»I to bi me trebalo uplašiti?« upita smireno. »Pa i ja sam mačka, misliš li da ja to ne mogu?«

Lavu se lice namrgodi, oči mu zasjaju još jače, a usta se širom otvore! Naglo se baci prema risu sa ispruženim prednjim šapama iz kojih su stršale opasne pandže – krenuo je u iznenadan i silovit napad! Ris je mirno stajao sve do trenutka dok mu se lav nije sasvim približio, a tada se jednostavno sagne!

Lav ga preleti, posrne, pridigne se i opet sjuri prema njemu! Ris se ponovno s lakoćom izmakao, a lav završio u bodljikavom grmlju.

To se ponovilo nekoliko puta: lav je napadao svom žustrinom, a ris se uvijek vrlo spretno izmigoljio čas u jednu, čas u drugu stranu. Da je kojim slučajem lav samo okrznuo risa, ovaj bi bio gotov – zvijer je bila teža barem pet puta! Upravo zbog toga je ris bio puno brži i mogao je bez straha pustiti lava da ga napada do sutra znajući da će mu uvijek umaći.

Kada se lav umorio i shvatio da neće zgrabiti risa, sav uspuhan se izvalio na sve četiri. Uvukao je pandže i stavio prednje šape ispod brade nemoćno gledajući u vižljastog risa. Pucao je od bijesa.

»Je li ti dosta?« upita Ris Boris koji se uopće nije umorio.

Lav nije rekao ništa, samo je glasno dahtao.

»Čemu tolika mržnja?«

Ponovno muk.

»Znaš«, opet mu se obrati ris, »mislim da smo loše počeli. Probajmo ispočetka: zovem se Ris Boris. A ti?«

Zvijer se napokon pomjeri i čvrstim, dubokim glasom koji je snažno odzvanjao reče:

»Lav Leon.«

Sven Hrastnik

[email protected]