“Ne želim vezu s njom, čekam tu neku posebnu osobu”. Naravno da čekaš i još ćeš se načekati

Aktiviraš li profil na bilo kojoj dating aplikaciji ili se jednostavno upustiš u razgovor s prijateljima, možeš čuti onu famoznu: ‘Želim upoznati nekog posebnog’. Oči im pritom sjaje i gorljivo opisuju tu svoju posebnu osobu. Navode sve karakteristike za koje žele da ih ta osoba ima. I dok ih tako slušaš, možeš steći dojam koji sam i ja često stekla, a to je da teže savršenstvu.

Where are you miss / mister perfect?

Nitko se od njih nikada nije zapitao da li pruža isto takvo savršenstvo? Daje li to što traži? Izgleda li tako besprijekorno? Trenira li? Hrani li se zdravo? Voli li životinje? Djecu? Želi li ih? Je li iskrena, predana, vjerna, tolerantna, pažljiva, nježna, kreativna, inspirativna, realizirana, visoko obrazovana, romantična, rasplesana, multitalentirana, jednostavna, pristupačna… osoba?

Ha da. U mnogim stvarima krećemo od sebe, od svojih težnji, želja, aspiracija i potreba, ali ne i od toga što jesmo i što zaista možemo pružiti.

Težimo imati te divne osobe u svom životu, čekamo ih, tražimo ih, priželjkujemo, maštamo, dajemo im milijun karakteristika ali se rijetki među nama istinski zapitaju da li i sami donose to što traže za stol?

Uvijek će nam u život doći osoba kakva smo i mi sami. Poklapat će se naše vrijednosti i naši demoni.

Neće doći gospodin savršeni i gospođica savršena nekome tko je sam po sebi daleko od tog svog idealnog nekog.

Neki baner

Dok sami ne postanemo to čemu težimo dolazit će nam u život osobe koje se poklapaju s našom tamom. Nesigurnost će privući nesigurnost. Frustracija će privući frustraciju. Nezadovoljstvo sobom na ijednom području života privući će isto nekog prepunog nezadovoljstva. To je jednostavno tako.

Ako pak dajemo mnogo, posloženi smo, realni, situirani, zgodni, ostvareni, iskreni i dobrodušni, vesele naravi i skloni humoru, ma koliko da se fiksiramo na nekog i priželjkujemo ga, neće se poklopiti. Nećemo biti kompatibilni. Naša realiziranost odbijat će osobu koja je za sebe ne osjeća i birat će ljude s kojima rezonira njena energija.

Sve je uvijek zapravo u savršenom balansu, iako to mi često ne vidimo. Fiksiramo se za neku svoju ideju i tražimo razloge zašto nešto ide ili ne ide. Osobito ako ne ide. I ne želimo si priznati da ne možemo plivati uzvodno, protiv struje i očekivati da se nećemo umoriti. Hoćemo. Prirodno je.

Strategije za biti u vezi i u njoj opstati

Možemo voljeti do beskraja nekog i vidjeti u njemu milijune potencijala, ali ako ih ta osoba ne vidi, osjećat će naše nastojanje da joj pomognemo kao napad na sebe, osjećat će se ugroženo, željet će od toga pobjeći. A mi? Mi ćemo se osjećati nemoćno, poraženo, kao da konstantno ulažemo u projekt koji ne može dati rezultate, ma koliko mi strategija primijenili.

Odnosi se svedu na to. Na strategije.

Nagovoriti, prepraviti, prekrojiti, popraviti, prilagoditi, nadograditi. Tako tretiramo ljude. Pristupamo im s ogromnim očekivanjima koji oni u startu ne mogu zadovoljiti. Nije im to svrha.

Ljudi nisu ovdje da budu dijelovi slagalice po kojoj smo odlučili graditi svoje živote.

Ona neće biti tu, ako si je pozvao na dejt pa se onda danima nisi javio.

Ona neće biti tu ako ti mjesecima razbijaš glavu bi li s njom nešto ili ne bi. Dok važeš, gruntaš, prelijevaš iz šupljeg u prazno i letiš kao bumbar s cvijeta na cvijet, posve siguran da je ona tu, da je rezervirana, jer eto ti si tako zamislio.

On neće biti tu, ako ti ne cijeniš sve one male stvari koje on s toliko radosti za tebe napravi. Koje napravi za vas. Ako ne znaš zagrliti, poljubiti, iskazati nježnost i zahvalnost, jer se eto tebi sve to podrazumijeva i uzimaš svu tu silnu ljubav zdravo za gotovo.

On neće ostati tu ako mu cijelo vrijeme spočitavaš kako se par kila udebljao i kako bi trebao kao tvoji frendovi više vremena provoditi u teretani ili na nogometu. I ako mu se smiješ što su mu hlače tijesne. Kao da tih pet kila igra neku razliku. Kao da si ti apsolutno savršena i nemaš ni grama celulita na bedrima.

Ljudi idu dalje kad shvate da dobivaju sve osim ljubavi

Ne, neće oni ostati. Produžit će dalje. Tamo gdje postoji netko manje zahtjevan, tko donosi više ljubavi, nježnosti, iskrenosti, predanosti i ljudskosti za stol.

Ali mnogi to neće tako vidjeti. Krivit će drugu stranu za krah, za brodolom, za nerazumijevanje. Željet će poziv i poruku, ali neće sami posegnuti za telefonom. Željet će priliku ali neće je pružiti. Željet će nečiju ljubav i pažnju i trud i privrženost, ali nudit će samo mnogo stresa, prigovora i predbacivanja.

I opet će na nekoj spontanoj kavi pričati o tome kako oni sanjaju tu svoju “Posebnu osobu”.

Ni najbolja, najljepša, najpredanija osoba na svijetu neće biti dovoljno dobra onome tko to ne vidi, tko ne primjećuje, čije su oči fokusirane na očekivanja i u sebi nosi spremni rezervoar napada, izgovora i optužbi. Tko u sebi nije baždaren na tu ljepotu, dobrotu i privrženost, tko priča o ljubavi, ali nije ljubav. Kome su drugi uvijek nešto krivi.

Ostavi prošlost prošlosti

Shvatila sam da, dokle god zamjeramo bivšim partnerima, dotle sebe uskraćujemo za ljubav.

Bio je ovakav ili onakav, pričaju moje prijateljice i ponovno iznova proživljavaju i odražavaju živim nešto što je zapravo odavno završilo.

Bivši su nama bili takvi kakvi su bili. Neki bolji, neki lošiji. I mi smo njima bile svakakve. Ali prošlo je. Naučili smo mnogo, dali smo mnogo jedni drugima. Pustimo ih s mirom tamo gdje jesu. Oslobodimo svoju nutrinu tih otrova ogorčenosti koje nikako da sahranimo.

Dopustimo si uživati u sitnicama, u osmjesima, veselju, kavama bez očekivanja. U ljudima i njihovoj ljudskosti, koja možda nije savršena, ali je tako neopisivo lijepa! Dajmo priliku sebi biti sretni, bez uvjetovanja.

posebna osoba
Photo by Hendo Wang on Unsplash

Otvorimo se za nešto novo, lijepo, lagano. Za smijeh, za radost, za pustolovine.

Ljubav treba biti pustolovina a ne tromjesečni plan dejtanja, jednogodišnji plan do zaruka i useljenja u zajednički stan i onda plan vjenčanja, trudnoće, rađanja, krstitki i ostalih uzročno posljedičnih fiksacija.

Ljubav trebamo biti mi sami i trebamo je donijeti za stol. Spremni pogledati istini u oči da nismo savršeni ali smo nevjerojatni i unikatni. Talentirani, posebni, humoristični, dobrodušni, možda s pet kila više ili prosjedi, ali stvarni i voljni dati ljubav. Usrećiti nekog. Biti sretni.

U dvoje.

Ti si ta posebna osoba

Da, vjerujem da postoje te posebne osobe, ali one dođu kad mi shvatimo koliko smo posebni i kad zavolimo sve ono što nas čini ljudskim bićem i tvori tu našu posebnost. Tad prestajemo nabrajati što sve ta osoba treba biti. Tad prestajemo očekivati. Tad samo živimo, postojimo, dišemo i prepuštamo se da nas struja nosi. Do susreta s tim nekim ili do buđenja nove iskre s nekim s kim smo je možda putem izgubili.

Go with the flow, misao je vodilja u svakoj pori mog života, jer sve ostalo jednostavno nije održivo, sve ostalo ne bih bila ja, sve ostalo ne bi me dovelo tamo kamo me vode te životne struje – do radosti, ispunjena i ljubavi. U pravom trenutku.

Kvragu, a baš sam pomislila kako ove Tridesete neće biti o ljubavi. 😉

Neki baner