Budim se. Dočekujem otvorenih misli još jednu zoru i premda otvorenih misli, znam da ću ih za nepunih pet minuta izgubiti, postat će nevažno sve što sam planirao učiniti i pustiti u svoju nutrinu i zarobit će me stara, dobro mi poznata spoznaja da sam drukčiji, prokleto drukčiji. Nestat će sve u trenutku kada stanem pred zrcalo, tek tako, da odglumim uigranu ulogu i nasmiješim se svom odrazu kojega ne vidim. Zamislit ću ga i biti zadovoljan.
Kažu mi da sam šarmantan i zavodljiv, mlad i pun života. Znam to. Sjećam se svog izgleda, a nikada nisam odustao od ponašanja, opet uigrano ili pak dresirano ponašanje poput psa. Imam 160 godina, a još sam mladolik. Ne starim. Ponekad sam sretan zbog toga, ali sve ima svoju cijenu, a cijena moje mladolikosti je preskupa, naplaćujem je životima. Kada prođem ritual sa zrcalom krećem u lov. Kako to drukčije nazvati? Kako nazvati nešto što ima samo jedan cilj – nahraniti se i pritom namjerno iz glave izbaciti pomisao što je i tko je hrana?
Mnogi bi mi pozavidjeli na moćima koje sam dobio. Imam snagu jednaku dvadesetorici ljudi, mogu stvoriti maglu i pretvoriti se u bilo što. Mogu hipnotizirati vukove i upravo su vukovi ti u koje se najčešće pretvaram. Znam da bi mi pozavidjeli, a ne znaju čemu. Ne, ne stvaram maglu oko sebe i ne pretvaram se u vuka da bih se time hvalio nego da bih si olakšao. Tako stvaram iluziju. Zamišljam da grozote ne činim ja, nego vuk; da sam pretvorivši se u vuka lišen savjesti i da sam posve u njegovim rukama, pod vučjom kontrolom.
Sve što sam i sve što mogu nisam sam izabrao. Dogodilo se slučajno, mada ja ne vjerujem u slučajnosti. Upoznao sam mladića slična sebi. Bio je jednako mlad, šarmantan, neodoljiv. Imao je ono nešto što je djevojke lijepilo za njega. I bilo je divno imati takvog prijatelja. Premda gotovo ni u čemu nisam zaostajao za njim ipak je imao puno više hrabrosti i koristio je svoju ljepotu i mladolikost, krvlju stečenu mladolikost, na sve načine. Zvuči grubo, ali reče mi da ako želimo nešto postići u životu moramo se boriti na sve načine, iako ti načini nikako nisu opravdani. Znam da ćete nas obojicu sada optužiti, ali pogledajte oko sebe. Kladim se da možete na prste nabrojati pravednost. U manjini su oni koji su pravedno došli do nekog položaja, statusa, nevažno čega.
Često su tu presudne varke osoba koje jedno govore, a drugo misle, a i imena mogu samo zvučati važno dok zapravo ni po čemu nisu posebna. Činjenica je da svijet ne funkcionira po zaslugama. Kada bi tako funkcionirao vi biste imali zasluženo mjesto bilo u društvu, bilo na poslu… a ja, ja bih odavno bio mrtav i zaboravljen. To što me je „prijatelj“ ubrzo nakon upoznavanja pretvorio u besmrtnika poklon je, ali i prokletstvo. On je to smatrao poklonom i ja sam, no nakon nekoliko godina sve prednosti postale su mane, sve moći postale su više kazna nego dar. Nije pravedno, niti sam to zaslužio, a ipak sam kažnjen.
Zamislite da je pred vama beskonačan život. Zacijelo biste se radovali tomu, ali kada bi upoznali dubinu tog beskonačnog života, shvatili biste o čemu govorim. Kako vrijeme prolazi sve se mijenja. Svijet napreduje. Jedni umiru, drugi se rađaju. I to je možda najveća kazna. Gledao sam kako umiru moji najbliži, voljeni. Gledao sam i ništa nisam mogao učiniti. Ne, nisam im mogao priuštiti svoje prokletstvo.
Sada se pitate zašto ne okončam život. Ne mogu. Kratko i jasno. Ne mogu si sam oduzeti život. Pokušao sam se izgladniti do smrti, nije pomoglo, samo sam oslabio i čekao me je niz godina bolnog umiranja. Prokletnici ne umiru tek tako, potrebne su godine i godine patnje.
Pitate se i kako već nisam navikao na ovaj život. Na jedan način i jesam. Povukao sam se u svoju nutrinu i odlučio preživljavati, sam, bez igdje ikoga, bez svoje obitelji, bez osobe koja će me pratiti kroz život. Zaredaju mi se sati mira, pomirenja sa sudbinom, a onda me zaskoče sati bola i očaja. Tada se pitam živim li ili sam postao budala koja ne prepoznaje razliku života i smrti? Jesam li živ ili mrtav? Je li sve oko mene stvarno ili samo imaginarno, nešto što sam kreirao u svojoj glavi? Možda je cijeli svijet, sve što vidim i čujem samo u mojoj glavi. Možda je moja sljedeća žrtva imaginarna, stvorena u mojoj glavi i zapravo ne postoji. Ponekad povjerujem u sve to i pokušam kontrolirati svoj izmišljeni svijet, ali tada dobijem pljusku stvarnosti. Zaspem s nadom da će sutra biti drukčije, da će me probuditi toplina sunca. Milovat će mi lice. Izaći ću i sjesti u vrt i dopustiti si da me opije pjev ptica, žuborenje obližnjeg potoka i mirisi ruža. A ništa od toga se ne desi.
Kao i svih godina osvane mi crna zora. Kada se ljudi spremaju na počinak ja ustajem iz svog životnog lijesa i sve što vidim je tama. Ovije se oko mene kao druga koža i zarobi me svojim tamnim rukama. I tada postanem svjestan sebe, svog prokletstva i crne zore. Moje su zore crne poput katrana, mukle i bez mirisa. Izgovorim onda naglas što sam i prihvatim se uigrane uloge. I više nije važno ništa što želim. Uzalud mi želje i snovi. Ostao sam bez svega pa ček imena, ono nije važno, ono me ne predstavlja svijetu, niti me itko zna po rođenom imenu. Ja sam Drakula i to je sve. S tim imenom liježem i budim se. S tim imenom izvana živim, a u dubini svog bića umirem.
Budim se i dočekujem još jednu u nizu crnu zoru… I mogu kukati nad svojom sudbinom kao što i često činim. Mogu se olako od bića koje ledi krv u žilama i tjera strah u kosti pretvoriti u najobičnijeg cmizdravca. Nije me sram toga, jer baš kao što ni svi ljudi nisu isti, ni mi prokleti nismo isti. Stoga, kada sljedeći put čujete zavijanje vuka znajte da to nije uvijek zvuk snage, onoga čega vas je strah, nekada je to zvuk očaja i plača.
Nekada sam taj vuk ja…
Božana Ćosić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
