Čudna sam…

Pozdrav svima!

Ja sam Danijela Luburić i za vas pisem kolumne pod nazivom “Thinking Out Loud By Daša” i “Kuhanje je zabavno”.
Za 112 dana, napunit ću 25 godina.
Oduvijek sam voljela pisati.

Kada sam bila peti razred osnovne škole, zapisivala sam usput neke pjesmice. Kasnije su se pjesmice pretvorile u tekstove kojima sam ispunjavala bilježnice. Onda mi se pisanje se svelo samo na zadaće iz hrvatskog jezika, dok sam išla u srednju školu. Jednoga dana samo sam prestala – točnije, nisam imala vremena da pišem jer sam studirala i usput radila.

Sa 23 godine počela sam raditi kao njegovateljica u Austriji, a kako nisam imala društvo, pisanje mi je postalo svakodnevnica. Pisala sam o tome kako se osjećam, što me muči, zbog čega sam sretna… Pisala sam o svemu onome o čemu druge nisam htjela gnjaviti ili jednostavno nisam htjela pričati. Igrom slučaja saznam za ovaj portal, pošaljem par tekstova i postanem dio ovog prekrasnog tima. Upoznala sam prekrasne ljude, koji su mi pomogli da lakše izguram ove dane ovdje, jer ponekada zaista zna biti teško.

Prvenstveno, pišem iz ljubavi prema pisanju, jer smatram da pisati samo mogu osobe koje imaju u sebi dozu ljubavi prema pisanju. Za one ostale pisanje je mučenje – znam po braći. Ovo ovdje mjesto me je potaknulo da opet pišem, a i da naučim kuhati. Moji recepti nisu kao ostali, jer ih ne znam pisati normalno, jer ni ne kuham normalno. Naizgled, sasvim obično jelo ima cijelu povijest šašavog nastanka. Ne idem po pravilima i sastavljam nesastavljivo, a to nesastavljivo ispadne ukusno. Zato i jeste zabavno. Obično, a neobično.

Neki baner
Što se tiče karaktera, živciram najčešće samu sebe, a onda i druge. Impulzivna sam, ali se isto tako lako smirim. Nekada se ne podnosim, a nekada danima uživam u vlastitom društvu. Ne volim nepravdu i zbog tjeranja pravde većinom nastradam, ali na kraju uspijem. Hiperaktivna sam, a opet mogu da izdržim mjesecima u četiri zida, pa samu sebe šokiram pitajući se kako imam toliko strpljena.  Svaki dan naučim nešto novo i mijenjam se iz dana u dan. Nekada ne želim nikoga da čujem danima, a postoje i dani kada “umirem” za pojedincima. Ne volim kod sebe to što samu sebe iznenadim nekim postupcima, a opet volim to što na kraju svega sam čovjek.
Ako pogriješim, ispričam se.
Ako sam u pravu nikada ne odustajem. Volim zaspati s pjesmom i uz pjesmu se buditi. Volim se glasno smijati, a volim se i isplakati kada mi dođe, čisto da prodišem. Emocije teško kontroliram. Kako se osjećam, svi mi vide po izrazu lica i ne mogu sakriti ni sreću, ni tugu, ni suze, ni ljutnu. Ako mi se smije, smijem se, ako mi se plače, rasplačem se, neovisno o tome gdje se nalazim. To spriječiti ne mogu, jer je jednostavno jače od mene. Rekla bi za sebe da me ljudi ili vole ili ne vole. Ono između ne postoji.
Ne znam lagati. Par puta sam pokušala i tih par puta sam bila crvena k’o rak, onda sam odustala od toga. Ja sam ti onaj tip osobe “što na umu – to na drumu!”, što nekada stvarno nije dobro. Jedno mogu da kažem sa sigurnošću – uz mene nikada nije dosadno i uz mene ne možeš da šutiš, jer te ja svojim neprestanim brbljanjem navedem da pričaš.
Uvijek ću te nasmijati, jer često svijesno sebe obrukam, samo da ti ugledam osmjeh na licu.
Volim kavu. Volim jesti. Obožavam čokoladu. Ne znam plesati. Volim pjevati – unatoč tome što imam užasno kreštav glas.
Sve u svemu čudna sam i neobična. Jednostavno komplicirana.
Najveća mana mi je što sam paničar. Eto. Svašta sam ja vama ovdje nabacala, ali ne zamjerite jer sam pisala dok sam kuhala ručak. Stvarno je teško pisati o sebi. Ne znam više šta da vam kažem, a i ovo gore je previše.
Pozdravljam vas, jer odoh da ručam. Gladna sam.
Za kraj, hvala svima koji me trpe. Volim vas puno!
Danijela Luburić
Neki baner