Da budemo stranci ponovo…

Volela bih da se nikada ništa nije dogodilo. Ja, koja verujem da se sve događa sa razlogom. Koja svaki kamen spoticanja obojim u boje vanvremenskog, pa ga dugo posle držim na otvorenom dlanu, gledajući kako se presijava na suncu. Koja na znakove pored puta gledam kao na najavu avanture, od koje će srce ponovo poskočiti. Ja koja ne zastajem, koja se ne umaram, koja se ne dam zastrašiti. Jeste, to bih volela. Da tu jednu deonicu puta proguta zemlja. Kao da je nije ni bilo.

Misliš da je to moguće? Možda negde, na nekom oblaku, postoji služba koja bi se pozabavila mojim pitanjem. Mogla bih da napišem molbu i da kažem: Dragi… Oblače? (Znam, ne može tako, to zvuči isuviše neozbiljno i nasumično)… Ok, čekaj, možda nešto ovako: Dragi službeniče za važna pitanja smrtnika, imam jedan gorući problem.

Postoji takoreći jedna serija događaja koja se pokazala posve suvišnom i nepotrebnom u ovom mom malenom životu. Ne bih Vas previše zamarala detaljima, jer znam da imate pametnija posla. Svesna sam veličine ovoga što tražim, a što će možda zvučati čak i drsko. Ali, ako biste samo prošetali hodnicima vremena do prošle zime i učinili mi toliko da je, ni manje ni više, naprosto prespavam? Dabome, da je prespavam. Nađemo se negde početkom novembra i vi me lepo ušuškate, izvedete taj svoj hokus-pokus i ja odremam do, recimo, kraja januara.

Ne moram Vas podsećati da je Uspavana lepotica dobila čitavih stotinu godina sna. Čak je uspela i da Vas ubedi da je probudite poljupcem prave ljubavi. Ja ne tražim ništa slično. Samo da se probudim tamo gde sam zaspala. Misliš da bi moglo da upali? Molim te, kaži mi da bi moglo.

Neki baner

Vole ljudi da ti posipaju mudrosti iz jeftinih kolačića sudbine, pa kažu: „Hej, bolje da se kaješ zbog nečega što si uradila, nego zbog nečega što nisi.“ Ma nemojte mi reći? Nikome ne padne na pamet da je tako nešto mogao izjaviti samo onaj što nikada ništa vredno kajanja nije ni uradio. Ja sam bar bila na obe strane. Kad se kaješ što nešto nisi, ti to možeš idealizovati do zvezda, ali ga možeš i ocrniti sasvim i naposletku se ubediti da je bolje što nisi. A kad nešto uradiš, to je… Pa, urađeno. Nema nazad. Nema te uspavanke koja bi te primirila, ni glupavog kolačića sudbine koji bi te ubedio da nisi mogao znati bolje.

Volela bih da sam znala bolje. Ja, koja verujem da se sve dešava sa razlogom. Koja se nikada nisam osećala izgubljenom, jer sam se vodila srcem i nisam omašila. Koja bih mogla da prepešačim planetu, kao od šale, samo ako bih osetila da nešto moje čeka da bude nađeno. Ja koja se ne premišljam, koja ne gubim nit, koja se ne osvrćem. Kažem ti, to bih volela. Da sam malo manje verovala samoj sebi, i da se bar tada, taj jedan jedini put, nisam vodila srcem. Jer sam sasvim omašila, zar ne?

Ćutiš. Ali ti uvek ćutiš kad je najteže. A vidi na šta smo spali…

Pre neki dan, naletela sam na rečenicu koja je sve objasnila: Voleo bih da možemo da budemo stranci ponovo. To je mogao reći samo onaj ko zna. Pa ti kaži da ne zvuči savršeno. Da možemo da se pogledamo neukaljani sećanjem. Da stanemo jedno pred drugo uspravni i čisti, nepovijeni pod teretom neizgovorenog, nepritisnuti krivicom izrečenog u besu. Koliko bi lepše bilo živeti u jednom takvom neznanju, priznaj mi bar to?

Užareni od sunca, moji kamičci spoticanja i dalje se presijavaju u bezbroj najlepših boja. Samo je jedan poput uglja crn. I, dovraga… Nekad je kamen samo kamen. Nekada se nešto dogodi bez razloga i smisla. Nekad srce izgubi kompas, pa odluta i zaluta i uprska. Ipak, sigurno me negde čeka neka zora čijim će svanućem sve to prestati da bude važno? Pa ću valjda prestati da želim da se nije dogodilo i da molim nebesa za zimski san. Uspeću da izdvojim ono lepo u sećanju. I možda, kad dovoljno vremena prođe, uspem da ti oprostim što bar ti nisi znao bolje. Jer znam, sebi to oprostiti ne umem.

P.S.

Ništa nije isuviše skupo plaćeno, ako uspeš bar na trenutak da stigneš do zvezda.

Moje reči, poput predskazanja, sad mi se rugaju iz dana u dan.

I dalje čvrsto verujem u to. Samo su mi želje sada osetno manje i ljudskije.

Jer čoveku izgleda i nije mesto među zvezdama…

Dragana Stanić

Neki baner
No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.