Gledam ga sa suprotnog dijela puba. Smješka se i razgovara sa grupom prijatelja. Zgodan, šarmantan i nasmijan, kao i uvijek. Ne vidi da sam tu. Ne prilazim mu i ne trudim se da me vidi, jer ćuti već danima. Izgleda da se ljuti na mene zbog nečeg. Ne znam. Samo on zna šta je uzrok njegovog ćutanja. Dok ga gledam, srce mi se cijepa jer ne znam šta sam pogriješila.
Upoznali smo se prije nekoliko mjeseci i vrlo brzo počeli izlaziti te provoditi sve više vremena skupa. Uklopili smo se veoma dobro, bar sam mislila tako. Slični karakteri, slični pogledi na svijet. Tema za razgovor nam nikada nije falilo. Mogli smo sjediti satima i pričati. Ako se ne bismo složili oko neke teme, znali smo prihvatiti mišljenje onog drugog bez ljutnje. Sex nam je bio više nego fantastičan. Znam koliko sam ga izluđivala i koliko je uživao u meni. Koliko sam ja uživala u njegovim dodirima. Savršeno sam se uklapala u njegovo društvo kao i on u moje. Počela sam se zaljubljivati u njega.
Posljednje dvije, tri sedmice me napola ignoriše. Ponekad se javi, ali uglavnom ne. Vidjeli smo se dva puta, ali napetost se mogla nožem rezati. Razlog ne znam. On se ljuti i ćuti. Diže nos, okreće mi leđa, ne odgovara na poruke, a i ako kojim slučajem odgovori, sve je to hladno, tako da se zapitam da li je bilo vrijedno pisanja i truda, da li je vrijedno brige i osjećanja, vremena koje sam uložila da ga pokušam upoznati, shvatiti. Da li je uopće vrijedno razmišljati o nekome ‘ko je po godinama odrastao muškarac, ali se ponaša kao neki, u najmanju ruku, pubertetlija. Pubertetlija koji ne može da se odluči da li će igrati PES-a s frendovima ili izvesti simpatiju na sladoled. Pa se eventualno odluči za simpatiju, jer joj je obećao, ali sjedi i duri se jer eto, frendovi se tamo zabavljaju bez njega. A on bi da bude na oba mjesta u isto vrijeme.
Tako i ovaj “moj”. Želio bi on redovan sex sa istom djevojkom, maženje, nekoga za popit kafu, izaći, ali on želi i vrijeme koje je samo njegovo. Ok, želim i ja to isto vrijeme, ali to ne znači da tada trebam nestati s lica zemlje ili zvati ga da se vidimo, pa onda ga ignorirati kad se nađemo. Odrasli ljudi bi trebali imati dovoljno razuma i reći kada nešto žele ili ne. A ne dizati nos na gluposti koje druga strana i ne zna da je krivo napravila. Odrasli ljudi ne zvocaju svojim partnerima svaki čas, oni rješavaju probleme između sebe. Odrasli ljudi kažu kada im treba prostora i budu iskreni prema partneru, a ne okreću leđa i ne stavljaju distance koje bole. Odrasli ljudi ne žele da im je partner plastična igračka koju bi oni uzeli sa police samo onda kada bi da se poigraju, pa ju onda odlože na policu da skuplja prašinu do nekog idućeg puta kad se je sjete. Odrasli ljudi, prije svega, razgovaraju o svojim željama, potrebama, očekivanjima i razočarenjima. A djeca su ta koja se dure za svaku prokletu sitnicu koja im smeta.
I onda ne mogu a da se ne zapitam da li se on zapravo ljuti jer se ne zna nositi sam sa sobom. Da li je on nezadovoljan sobom i svojim životom? Da li je toliko nesiguran da mora svoj ego graditi tako što će na našem odnosu iskaljivati svoje nezadovoljstvo jer ne zna kako drugačije pokazati da je “muškarac”? Ili je samo toliko bezobziran i tolika kukavica da mu je teško izgovoriti da me ne želi više u svom životu, pa će sve ovo raditi kako bih ja sama otišla.
I najgore od svega što se većina muškaraca koje sam upoznala u posljednje vrijeme ponaša jednako. Muškarci, a da odrastete?
A mene, mene ovo sve boli više nego što bi trebalo. Boli me njegov osmijeh u koji gledam. Boli njegova odsutnost i nesigurnost. I sama čekam trenutak kada će mi sve to dosaditi i kada ću otići. Bez drame i ljutnje. Pa neka mi taj odlazak raspolovi srce do kraja, bolje nego da stoji ovako slomljeno na pola. Preživjela sam i opet ću. A on neka odrasta sam. Samo se pitam da li će dječak ikada postati muškarac i šta će ga tačno natjerati na to. Da li će ijedan muškarac kojeg poznajem odrasti i naučiti se suočiti sam sa sobom, bez povrjeđivanja ljudi oko njega?
Polumrak i dim oko mene me guši. Oči mi se pune suzama. U ogledalu vidim da me ipak primijetio i pogledao. Uzimam jaknu i odlazim. Daleko, što dalje od njega…
Amazonka
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
