Djetlić nije izdržao više ružičastom čvorku loše se piše…

»Ja… ja… ja ne mogu vjerovati!«

Čvorak nije čuo niti jednu riječ koju je zlatna vuga jedva uspjela izgovoriti iako je sletjela tik uz njega – buljio je u srnu kao da je začaran.

»Prvo… prvo vjeverica… a sad… srna!« zamuca vuga tako da je čvorak opet nije čuo.

Dora je vrlo dobro znala što reći i učiniti da se ova tužna ljubavna priča najzad završi, a sad kada je i Cecilija bila ovdje, više nije oklijevala:

»A zlatna vuga?«

»Zlatnožuta vuga postala je crna

Volim samo boje koje nosi srna!«

I to je bilo to.

Bilo bi vrlo nepristojno i teško prenijeti sve što je Cecilija u tom trenutku izgovorila, pa je bolje neke stvari izostaviti. Oni koji su čuli lavinu riječi koja se obrušila ka stanovitom ružičastom čvorku – čuli su dovoljno. A nama ostalima je sasvim dovoljno predočiti si Zlatnu Vugu Ceciliju kako mahnito poskakuje i maše krilima unoseći se Žan-Žaku pravo u lice! On je i dalje buljio u srnu.

Ipak, teško je reći slučajno ili namjerno, ali Žan-Žak je sasvim malčice odgurnuo zlatnu vugu od sebe. Sasvim malčice, ali dovoljno da ona zatetura i padne. Više nije rekla ni riječ, a čvorak je i dalje buljio u srnu.

Iduće što se dogodilo nije bilo nimalo neočekivano: gotovo istovremeno sa Žan-Žakovim odguravanjem Cecilije a samo tren prije njezinog pada na zemlju, Djetlić Elvis je uzletio sa kruškine grane i svom se brzinom sjurio prema ružičastom čvorku! Sletio je točno pred njega tako da je ovaj konačno prestao buljiti u srnu i našao se oči u oči sa srditim djetlom koji ga je prijeko gledao.

»Miči se«, odbrusi mu čvorak, »tebe se to ne tiče!«

Zlatna vuga je zaplakala.

»Nisi to smio napraviti«, uzvrati mu djetlić i baci se na njega!

Nitko, a posebno Žan-Žak, nije znao što će ga snaći: nikad dotada Djetlić Elvis nije pokazao tu svoju stranu i svi su u najvećoj napetosti i uz potisnut osjećaj straha gledali kako jedna ptica nasrće na drugu! Borile su se kao što samo ptice umiju: neprestano se kljucajući svojim šiljatim kljunovima, žustro lamatajući krilima i grebući se opasnim i oštrim pandžama! Ružičasti čvorak nije imao šanse.

Kad je Žan-Žak konačno pao, između njega i Elvisa se postavi Cecilija.

»Nemoj, molim te«, zaustavi ga kroz jecaj, »pusti ga na miru.«

I baš kad je Elvis pomislio da će opet morati proživljavati istu nesretnu priču, Cecilija pridoda:

»Nije vrijedan…«

Potom se okrene prema čvorku i ponovi mu znatno odlučnije i odrješitije:

»Nisi vrijedan!«

Čvorak se nije obazirao na nju: pogledom je tražio Srnu Doru koja je i dalje očito ostavljala snažan dojam na njega. Kad ju je konačno ugledao, ona samo okrene glavu i pođe skupa sa dabrom dublje u šumu. No čini se da ga ni to nije previše pogodilo jer je već u idućem trenutku stao pred Ceciliju koja više nije plakala, ali su joj oči i dalje bile suzne.

»Zlatice, pa znaš da sam se samo šalio. Ta srna mi ne znači ama baš ništa.«

Više se nije znalo da li je sjaj u očima zlatne vuge bio toliko jak zbog brojnih suza poteklih iz njih ili goleme ljutnje koju je tako dugo potiskivala. Htjela mu je reći mnogo toga, mnogo toga što mu je zamjerala i što mu je svakako trebalo reći. Učinila je suprotno.

»Odlazi.«

I samo tako, Žan-Žak je otišao shvativši valjda da ne postoje riječi, rimovale se one ili ne, kojima se nakon svega može iskupiti. Oteturao je sav raščupan i izgreban prolazeći kraj Djetlića Elvisa kojeg se nije usudio ni pogledati, a potom teškom mukom uzletio jedva pomičući krila. Nitko ne zna da li je odletio svome jatu ili nekom drugome: Ružičastog Čvorka Žan-Žaka više nitko nije vidio.

Zlatna Vuga Cecilija je stajala kraj djetlića i brižno ga držala za krilo. Bilo je opušteno i sasvim malo natečeno, vjerojatno od brojnih udaraca koje je zadao čvorku. Iako ga nije boljelo, godio mu je njezin dodir i nije se opirao.

Stajali su tako jedno kraj drugoga bez ijedne izgovorene riječi i to je trajalo dugo – toliko dugo da je Sova Sofija odavno zaspala nad njima, a Zeko Zelenko stalno ponavljao jednu te istu nerazumljivu stvar:

»Da sam barem to mogao nekako zabilježiti,

kad bih barem sve mogao nekome pokazati…«

Sven Hrastnik