Djevojčice moja mala…

Djevojčice moja mala, poznajem te odavno iako se nismo upoznale. Sanjala sam te. Sanjala sam da u parku ljuljam na ljuljački prekrasnu djevojčicu s kovrčavom plavom kosom. Sanjala da se obje smijemo i uživamo. Nekoliko dana nakon toga saznala sam da sam trudna. No, nije prošlo mnogo vremena prije no što mi je potvrđeno da nosim dječaka, tvog brata. Ostala sam malo zbunjena jer sam očekivala tebe, ali bila sam izvan sebe od sreće.

Uživala sam gledajući tvog brata kako odrasta pune tri godine. Otprilike u to vrijeme osjetila sam da sam spremna da proširimo našu malu obitelj. Nedugo nakon toga sanjala sam opet onaj isti san. Znala sam da dolaziš, a ja sam bila spremna upoznati te.

U početku je sve bilo uobičajeno. Euforija pomiješana s mučninama i čudnim okusima u ustima. Ipak, prevladavao je okus sreće jer dolaziš. Uživala sam i u ovoj trudnoći. Maštala o tebi. Kao i svaka mama o svojoj bebi. Otprilike u doba kad su se mučnine već lagano primirile, vidjela sam tvoje lice putem ultrazvuka. Vidjela sam tvoj mali nosić, s tetom u bijeloj kuti prebrojila sam sve prstiće na tvojim nogama i rukama. Vidjela sam te kako se igraš pupčanom vrpcom. Činilo mi se da me pozdravljaš. Dobila sam službenu potvrdu onoga što sam već znala, da si djevojčica. Moja mala djevojčica.

No, teta u bijelom je nakon dugog pregleda bila vrlo zabrinuta. Sutradan sam morala doći opet. Njene su se sumnje potvrdile. Nije bilo sve u redu. Nakon toga, uslijedili su testovi, jedna loša vijest za drugom. Nakon mora loših vijesti, željela sam se vratiti u doba kad sam saznala samo prvu lošu vijest, dok je trajalo početno stanje zabrinutosti. Zabrinutost je značila da postoji nada da bude sve u redu, još sam ti se uvijek smjela veseliti i nadati našem skorom susretu. No svaki sljedeći test ubijao je tu nadu. Potvrđivao je da ti nisi dobro, moja mala djevojčice. Ni ja nisam bila dobro.

Nakon svake loše vijesti plakala sam cijeli dan, potom objasnila sebi da je sve kako mora biti te nastavila dalje. Nismo bile dobro, ali ti si i dalje rasla u mom trbuhu. Moj je trbuh bio sve veći i veći. Nije ga se moglo ne primijetiti. Ljudi su mi čestitali na trudnoći, a ja sam primala čestitke znajući da te nitko od njih vjerojatno nikad neće upoznati. Za njih ćeš biti samo statistika. Jedna od mnogih izgubljenih beba.

Da, izgubila sam te. Izgubila? Smiješno je ovo jer te nikad nisam ni imala, ali bila si dio mene. Rasla si u meni, zavoljela sam te. Voljela sam te već prije nego što si došla i nastanila se u meni. Volim te i sad.

Najteže od svega bilo je sto sam te morala roditi. Imala sam trudove. Liječnici su pratili koliko sam otvorena. Prognozirali su koliko će još trajati. Sve se odvijalo baš kao da ću nakon zadnjeg truda čuti tvoj plač i primiti te u naručje, a svi smo znali da će zadnji trud biti popraćen glasnom tišinom, šaputanjem liječnika i mojim tihim plakanjem u polumračnoj rađaoni. Morala sam roditi tvoje malo tjelešce. Mrtvo tjelešce. Nisam te vidjela. Silno sam to željela, ali znala sam da to neću preživjeti. U dogovoru s medicinskom sestrom odlučila sam da te neću vidjeti niti gledati, željela sam pamtiti onu tebe iz snova.

Malu nasmijanu plavokosu djevojčicu. No, dogodilo se to da si tiho izašla iz mene dok sam bila sama u prostoriji. Nisam bila sigurna što se događa. Želeći provjeriti i ne znajući što ću dotaknuti, dotaknula sam tvoje prstiće, one prstiće koje smo brojali preko ultrazvuka. Ta me slika progonila danima. Ta me slika još uvijek progoni. Dotaknule smo se. Moji su prsti dotakli tvoje.

Nisam te pokopala. Ne znam što se dogodilo s tvojim tjelešcem. Nisam se usudila pitati. Nisam ti dala ni ime. Bilo me strah. Toliko sam se već vezala uz tebe, a znala sam da se moram oprostiti. Jedan dan sam te milovala i tepala ti, a već idući dan znala sam da ću milovati samo golu kožu trbuha.

Nabrekli trbuh podsjećat će me da si bila tu, ali tebe više neće biti. No, ime nije ni važno, bezimena djevojčice moja. Ime nije važno. Mi se poznajemo oduvijek. Uvijek si bila tu negdje, dolazila si u snovima. Došla si i sinoć. Pokrila si mi oči rukama i pjevala: “Nakon mnogo godina, kad opet sretnemo se ti i ja…” Nisam te vidjela, ali znala sam da si to ti i bila sam sretna. Znam da ćeš dolaziti još i da ću te vidjeti cijelu. Neću osjetiti samo prstiće. Znam da ćeš mi jednom sve ispričati. Znam da ćemo se zagrliti. Zagrlit ćemo se snažno, bez kočnica, bez straha da će to biti posljednji put. Grlit ćemo se dugo, djevojčice moja. Nećemo plakati, već smo se isplakale. Ostat će samo sreća što smo konačno zajedno.

Adriana M.