Dnevnik malogradske cure: Ostanak

Za svu moju obitelj, koja mi je dala priliku da krenem na putovanje ostvarivanja sebe.

Priču koja je započela prošlo ljeto često započinjem pitanjem: jesi li gledao Dobru godinu? Ma sjajan ti je to filmić, Russell Crowe, Marion Cotillard. On je bogati engleski biznismen, zaglibio u svom sterilnom svijetu i zaboravio na ostale aspekte svog života, primjerice, odnose s ljudima. Onda odlazi u Francusku gdje je s ujakom provodio sretne dane svog djetinjstva kako bi riješio pitanje nasljedstva koje mu je taj sad već pokojni ujak ostavio. I ima ta jedna scena. Ono kad se svemir uplete, a Russell odnosno Max Skinner padne u presušeni bazen, direkt na zemlju. Ali ubrzo počne prštati i voda, i to sa svih strana. Njena ga snaga baca naokolo, a za koji tren se nađe kako pluta u onoj finoj kombinaciji zemlje i vode zvanoj blato

Prije nego što sam otišla na more prošlo ljeto, pala sam. Konstantno pod utjecajem adrenalina, kao maloprije spomenuti Max, teško bih navečer zaspala ako se ne bih dobro ispucala. Pa sam otišla malo protrčati da si oporavim tijelo i um. Na stazi je bila savijena žica koju nisam vidjela. Noge su mi se zaplele i bum, završila sam licem na podu. Dok sam se vozila prema bolnici govorila sam taksistu, a više zapravo razgovarala sama sa sobom, krvava i u šoku, pokušavajući dokučiti razlog zbog kojeg se to dogodilo. Zašto Svemire, zašto, što si mi time htio reći?

Neki baner

Da staneš. DOSLOVNO, veli meni svemirski glas nekoliko tjedana nakon kad se situacija malo smirila. Te fakulteti, te radionice, te poslovi, pa fitness škole, projekti, prakse, treninzi. Kad ti dišeš? Staneš li ikad da provjeriš puls, da budeš tri minute na miru sama sa sobom? Pa ne, velim ja, bez da shvaćam koliko je taj odgovor problematičan. Ne razumijem zato što sam toliko navikla trčati da sam postala ovisna o adrenalinu koji ono u meni potiče.

Izgubiš se u toj dinamici, ponese te. Problem je kada te ponese malo puno, toliko da s onim što se događa u sadašnjosti nemaš nikakvog dodira.

Mislim da je zadnji put kad sam bila u jasnom doticaju sa sadašnjosti bio kad sam kao dvanaestogodišnjakinja uzgajala bilje na balkonu. Iako sam u mislima više bila u Midsomeru i Acapulcu nego na tom balkonu u Zadru, bila sam sretna. Kreirala sam filmski svijet oko sebe i u mislima plovila u budućnost u kojoj ću se maknuti odavde i živjeti taj filmski život u realnosti. Za mene je trčanje počelo još u ranom djetinjstvu i nikada nisam znala kako stati. Ako se nalaziš negdje gdje ne želiš biti onda je jedino što možeš raditi na tome da čim prije odeš tamo gdje želiš biti.

Ono što nisam znala je da unatoč tome moraš moći prihvatiti i gdje trenutno jesi. K tome, ako ne znaš prema čemu točno trčiš, onda ta tvoja trkačka putanja ima puno skretanja i stajanja ne bi li pronašao onaj cilj za kojeg ćeš ispaliti svu tu enormnu energiju koju imaš.

26 godina trčala sam u potrazi za tim nečim, a čak i kad sam stala na stanici za koju sam mislila da možda je ona prava, nikad se na njoj nisam previše zadržavala. Točno onoliko koliko je bilo potrebno za shvatiti je li to to.

Zadihani ste i uopće ne primjećujete ni kakvog je osjećaja zrak koji udišete. Umjesto da ste koncentrirani na stanicu na kojoj jeste, već mislite o sljedećoj. Nikada niste tu gdje jeste nego negdje sasvim drugo. Kakav vrabac na grani, vi hoćete tu veliku pticu koja je još negdje u zraku iako nemate pojma koju točno hvatate. I naravno, mislite da imate svu kontrolu ovog svijeta.

Onda mi se dogodio Zadar. Trebao je to biti prolazni ljetni odmor nakon kojeg ću napokon početi novi, mirniji život u Zagrebu, gradu u kojeg sam se bespovratno zaljubila. U njegovu dinamiku, u sadržaj koji nudi. U ljude koje sam tamo upoznala. Čekao me posao zbog kojeg sam i produžila godinu dana studija. Iako to nije bilo točno ono što sam htjela, bio je dobar početak. Garantirao mi je ostanak u Zagrebu i mogućnost da se razvijam. Sve je bilo posloženo, trebalo je samo izdržati još to jedno ljeto.

Nikad nisam voljela ljeta. Osim besparice, značila su za mene stanku, pauzu od dinamike u kojoj sam se tako dobro snalazila. Dok sam radila, učila, polagala ispite, kreirala projekte, prezentirala – bilo je dobro. Dobivala sam potvrdu za dobro obavljene zadatke i uvijek tražila što se još da popraviti. Proces je bio beskonačan. Osjećala sam se korisno, pumpala si ego i osjećala da vrijedim. Kad bi došlo ljeto ponovno bih postajala ona mala, nevažna Izabela koja nije u stanju raditi posao od osam do četiri, osim ako pritom ne popije koji Helex i koja zato ne zaslužuje da diše. Mrzila sam ljeta i jedva čekala povratak u svijet u kojem sam bila dobra i potrebna, u kojem su ljudi slušali što imam za reći i vjerovali mojim idejama.

Zagreb je značio izlaz iz kaotičnih vrućina od kojih nisi mogao misliti. Bila je rupica kroz koju sam disala. A onda ju je netko, samo jednim pozivom zatvorio i ostavio me u maloj, mračnoj sobici bez zraka i bez prozora. Preko noći sam izgubila posao, ne zato što nisam u njemu bila dobra nego jer se situacija naglo promijenila. U prvom trenutku na to sam gledala kao na izazov – a jako volim izazove. Reakcija je izostala jer kod mene se one uvijek javljaju naknadno. Veći je problem bio u ljudima oko mene – kako ću to reći onima koji su dali sve što su imali da se barem ja uspijem maknuti odavde i napraviti nešto od sebe.

Svaki put kad bih došla iz Zagreba u Zadar izgledala sam umorno, ali ovoga sam puta bila iscijeđena – iscrpljena, mentalno i fizički. Nisam se uspjela ni odmoriti, a već je trebalo krenuti u novu bitku potrage za poslom. I to sad i odmah. Nije bio problem pronaći neki posao, ali u trenutku kada je to trebalo raditi nisam mogla. Bilo bi to prelaženje preko granica koje si nisam htjela dopustiti. Da bih otišla tamo i borila se za nešto, trebala sam biti gladna toga. I gristi, najviše od svih, kao što sam to obično radila. U tom trenutku to nisam mogla i tada se prvi put javila pomisao da bih možda mogla ostati u Zadru. Neko vrijeme. Prvi put u životu uzeti si vrijeme za sebe, za odmor. Stati. Nikome to nije bilo strašnije nego meni. Ne samo zato što se radilo o ostanku u gradu u kojem nisam imala prijatelja niti sadržaja koji me zanimaju, nego jer je taj grad za mene bio ispunjen značenjem kojeg sam se strašno bojala. Predstavljao je sve od čega sam htjela pobjeći i sad sam se odjednom ponovno našla u njemu. Svemir je tako postavio karte, a ja sam odlučila s njima se poigrati.

Snašla sam se relativno brzo – našla sam honorarni posao u fitnessu i nastavila pisati, isto honorarno. Nisam dobila „bravo“ za to što sam se tako brzo, koliko toliko snašla. Umjesto toga uslijedile su inačice izjave – radiš veliku grešku. Ako ostaneš, upoznat ćeš nekog frajera i na kraju još i ostati tu.

Odluka o ostanku bila je moja, a od odgovornosti nikad nisam bježala. Uvijek sam od sebe tražila više i bolje. Trenutak u kojem sam ponovno trebala potegnuti kako bi se pošto poto vratila u Zagreb, više nisam imala energije. Trebala mi je stanka. Znala sam da se tempu u kojem sam živjela ne mogu vratiti bez posljedica na svoje zdravlje, mentalno i fizičko. Osjećala sam se kao papir, dvodimenzionalna, suha i prazna. S jednim aspektom sebe snažno razvijenim, a drugim gotovo pa zelenim.

U međuvremenu se, i prije nego što se cijela ta situacija s poslom dogodila, u mom životu pojavila osoba koja je u meni potaknula „treću“ dimenziju. Tu neku ljudsku stranu, emocije s kojima se nikad do sada nisam bavila i koje nikad do izražaja nisu došle. Bila je to jedna sasvim nova strana mene, novo iskustvo u kojem sam vidjela nešto važno za sebe, a možda i ono za čim sam cijelo vrijeme jurila. Ono što je trebalo biti prolazna ljetna avantura dobilo je priliku da se razvije u nešto više. I ja sam tome, kao i Max Skinner, po prvi puta u životu odlučila dati priliku.

Neki baner

Da, radilo se o ljubavi i da, prvi i jedini put poslušala sam srce.

Izabela Laura


Koncept vizuala: Izabela Laura & Isabella Bajlo
Fotografija: Isabella Bajlo
Grafički dizajn: Marija Nikolić
Model odijeva: Tiramol Zadar
Neki baner