Dogodila se ljubav. Ali, krivim ljudima

Ponekad, ništa nam nema smisla. Ponekad se čini kako, iako se beskrajno trudimo, neka grozna svemoćna kozmička sila radi protiv nas. Pokušavamo, ustrajemo, trudimo se sve raditi polako i ispravno, ali svejedno se raspe kao kula od pijeska. Zašto? Pitamo se ponekad godinama nakon.

I ja sam se pitala zašto se neke stvari nisu raspetljale onako kako sam u nekim životnim trenucima priželjkivala. Činilo mi se silno nepravedno dati sve od sebe a podbaciti. Tako nam izgledaju ponekad ljubavne priče koje nemaju sretan završetak, zar ne? Čine nam se kao naši najveći podbačaji. Ali zapravo to nikada nisu…

Prije par godina bila sam zaljubljena u jednog Sarajliju. Markantan i zgodan tip koji je znao sa ženama i dobro kotirao među njima, bio poznat kao zavodnik i tiha patnja skoro svake moje tadašnje suradnice. Rekli bi mnogi onako sočno – pravi otrov za žene. Ironija priče bila je u tome što me dugo zapravo, nimalo nije zanimao. Često mi je u našim poslovnim raspravama bio silno iritantan. Sjećam se da sam milijun puta pomislila kako je pravi arogantni napuhanac.

Druge žene u tom našem malom kolektivu jele su mu iz ruke, bile su naprosto očarane a ja sam se često pitala što osim zgodne pojave vide u njemu? Ni u najluđim snovima nije mi bilo da bih ikada išta mogla imati s njim, osobito zato što sam bila friško prekinula vrlo dugu vezu i nije mi bilo ni do muškaraca ni do zaljubljivanja.

Dogodila se ljubav

Ali, kad smo se prvi put vidjeli uživo nešto se dogodilo između nas. Nešto što si dugo nisam mogla opisati riječima i što sam doživjela još samo dva put u životu.

Neki baner

Bila je to neka fatalna kemija, gotovo magična. Između nas dvoje frcnule su iskre, i to kakve iskre! Bila je to zaista ljubav na prvi pogled.

U tim trenucima on je bio sve što sam mislila da želim u muškarcu. Predan, nježan, zanimljiv, izrazito inteligentan, elokventan, komunikativan… A tek talentiran pisac, jedan od onih što te zavede riječima a da se nisi ni snašla. Pisao je meni, o nama, s takvom lakoćom da sam se svaki put naježila kad bih se kroz te priče vidjela njegovim očima. Zaista sam bila obožavana, voljena i tretirana kao kraljica. Svim srcem želim svakoj ženi da barem jednom u životu osjeti i doživi nešto takvo.

Iako nam priča nije trajala dugo, bila je lepršava i puna one najljepše, najslađe zaljubljenosti koja te obuzme u trenutku, toliko da nismo marili za kilometre udaljenosti i stalno smišljali kada ćemo se i kako vidjeti. Kad smo zaljubljeni spremni smo i na kraj svijeta, zar ne?

Mi nismo bili isti svijet

No, sada znam da ja ne bih bila sve što sam danas, ni uspješna autorica i poduzetnica, ali prije svega sretna, ostvarena žena da sam ostala s njim.

Iako sam već tad vjerovala u sve što sada živim i ostvarujem s lakoćom, on nije dijelio moje snove i aspiracije. Smatrao je da portal trebam prodati i baviti se nečim drugim.

Iako je tad vrijedno radio na svom prvom romanu, govorio je kako ionako nitko ne može živjeti od pisanja. Naši stavovi o životu bili su dijametralno suprotni.

Iako smo oboje težili braku i obitelji, i iako on nije skrivao želju da odemo u tom smjeru i da se preselim u Sarajevo, ubrzo smo se pod udarom prvog životnog izazova rasuli kao kula od pijeska.

Neke su ljubavi samo lekcije

Bilo mi je to tad teško, ali prihvatila sam to kao jedno životno iskustvo za koje tad nisam vidjela dubinu i širinu, kako se obično i događa dok smo u nekom košmaru. Ali sada, godinama kasnije, znam da je život posložio karte tako kako je, jer je moja budućnost bila ovdje, u Zagrebu, s nekim drugim ljudima. Moji snovi su me čekali. Sve ono u čemu me on nije bio spreman podržati ostvarila sam. I ostvarila sam to sama.

Nije se čak nikada dogodilo da bih se pitala “što bi bilo kad bi bilo” jer sam u sebi osjećala da je bilo baš onako kako je trebalo biti.

Zaljubila sam se i voljela nakon njega. Svijet nije stao. Niti sam mu ikada poželjela išta loše, dapače gdje god bio nadam se da ima lijep život, da je sretan, ispunjen i da živi ljubav, baš onakvu kakvu je oduvijek sanjao i opisivao u svojim pričama.

Hvala ti za ljubav, hvala ti što znam tko sam

Zaista ne znam gdje je on sada, ali znam gdje sam ja. Točno tamo gdje trebam biti, živeći život koji je odraz mene u svakom smislu. Život umjetnice. Život koji bi mi izmakao da sam ostala u njegovom naručju. Svjesna sam da mi u tom naručju nije bio dom iako je bilo toplo, lijepo i prepuno strasnih iskrica. On nije bio moja srodna duša. Nije bio onaj koji bi mi mogao najglasnije pljeskati i biti najveća podrška u toj ludoj pustolovini mojih snova.

A ja sam oduvijek željela takvog muškarca, onog koji će me poticati da rastem, ne onog koji će me pokušati prizemljiti. Samo s onim koji vidi s kolikim sjajem u očima stvaram sve što stvaram, mogu biti i mogu trajati. Takav muškarac bit će od mene voljen i obožavan kao nijedan muškarac na ovom svijetu.

I baš zbog toga uvijek iskreno govorim ženama da ne žale za nečim što nije uspjelo i opstalo. Nije trebalo. A vrijeme će pokazati i zašto.

Bolje je neko vrijeme biti sama nego ikada se odreći sebe, svojih težnji i svojih najljepših, najluđih snova.

Osobno znam da bez bilo kojeg muškarca mogu ali sama bez sebe, ovako kreativne i pune snova, ne bih mogla. Rasula bih se i postala samo svoja sjena. To za mene ne bi bio život vrijedan življenja.

Ostati dosljedna sebi

Kad krećeš malim, baby koracima, sama i od nule, put je možda dulji i teži, vijugav i ponekad težak, ali tako neupitno lijep.

Neki baner

Kad krećeš malim koracima i stvaraš putem čuda, sve ono za što su ti tvrdili da je nemoguće, kao što je on zapravo ne tako davno tvrdio meni, i da se to događa nekim tamo drugim, sretnijim ljudima, onda naučiš da nemoguće ne postoji i da je ovako iako teže, zapravo bilo mnogo slađe.

Žene se često muče mjesecima čak i godinama s mislima o tome kako je taj neki muškarac bio pravi za njih, pa žale, tuguju i ne mogu otpustiti ideju “idealne ljubavi”. Ali to je samo ideja. Dok ste bili zajedno ili pokušavali bio je pravi, ali ako niste ostali zajedno, onda je prestao biti pravi. I svaka od nas treba biti prava sebi.

Mi često ne možemo ni slutiti zašto je nešto dobro po nas, ali nakon nekog vremena shvatimo da je trebalo biti baš tako, da je ta priča trebala završiti jer joj nije bilo namijenjeno da traje. Bila nam je dana kao iskustvo kroz koje ćemo bolje spoznati sebe.

Dogodila se ljubav

city landscape landmark street
Photo of “Sarajevo” by Markus Winkler on Pexels.com

Lijepa uspomena

Meni je moj Sarajlija došao na moje životne staze da mi u nekim stvarima pokaže kako muškarac treba tretirati ženu, ali isto tako da osvijestim kako onaj koji treba biti uz mene neće otići pod naletom prvog olujnog vjetra.

Za ženu poput mene je snažan muškarac, onaj koji se ne boji uhvatiti u koštac sa životom i koji se i može i zna nositi sa snažnom, ambicioznom ženom pokraj sebe.

U tom trenutnu u životu on nije imao snage za sve što me čekalo, sada to znam i razumijem. Dapače, poštujem što se povukao.

U mom sjećanju to je jedna lijepa ljubavna priča zbog koje će mi Sarajevo uvijek biti dragi grad u koji ću se cijelog života rado vraćati. Ali to je samo to, priča, uspomena.

Ovo tko sam danas, kako živim, što stvaram i kako se osjećam, sretno, poletno i ispunjeno – to sam ja, to je život!

I to želim svakoj od vas, jer tek kad pronađemo sebe, pronaći ćemo i ljubav.

Neki baner