Bila jednom jedna Ona. Kćerka. Sestra. Prijateljica. Majka. Kolegica. Susjeda. Poznanica. Slučajna prolaznica. Ona, supruga, djevojka, partnerica. O njoj ne bih danas pisala da nije bila i ovo potonje-supruga, djevojka, partnerica, jedna od 13 žena čiji su životi prošle godine prekinuti rukom muškarca.
Bio jednom jedan On. On, muškarac. Trebala bih navesti da je i on sin, brat, susjed, prijatelj, otac, ali to sve je postalo nebitno. On je samo i isključivo muškarac koji je agresivan, nasilan, poremećen, iskompleksiran, kukavan, sebičan, ubojica.
Društvo. Uloge. I stereotipi
Bilo jednom jedno društvo. Društvo u kojem se uloge dobro znaju.
On je muškarac, jači je, njemu se gleda kroz prste, za njega se nalaze kojekakva opravdanja. I zatvaraju se oči pred njegovim ispadima, propustima i postupcima. On, koji sve može i smije. On koji je dobar čovjek samo malo nezgodan kad popije ili kad se naljuti ili kad… On koji smatra da posjeduje ženu, da mu ta žena nešto duguje, da on ima pravo odlučiti o njenom životu.
Jedna od 13
Ona je žena, treba biti dobra dok je ta dobrota ne pojede, skromna dok je ta skromnost ne dovede do ruba, vrijedna dok ne padne s nogu, vjerna do groba u koji će je spremiti onaj koji misli da nije bila dovoljno vjerna, požrtvovna dok ne postane žrtvovana. A nakon što postane žrtvovana bit će udarna vijest dva-tri dana, a kasnije dio sramotne jezive statistike. Jedna od 13 prošle godine.
I to društvo, u kojem se uloge dobro znaju, to društvo je sudjelovalo u zločinu. U svakom od 13 ubojstava. Prihvatilo ih je, pomirilo se s njima. Šutnjom. Blagošću kazni i sankcija. Lošom prevencijom. Mlakim reagiranjem na upozoravajuće znakove. Lošim zakonima. Pomanjkanjem empatije, podrške, razumijevanja i sluha za prošle, sadašnje i buduće žrtve.
Jer, realno, svaka ta ubijena žena je vrisnula i vrištala puno prije ubojstva. Ali društvo je začepilo uši, reklo joj da će biti sve u redu i da se ne treba bojati. Da se javi ako se opet dogodi nešto. A kad se dogodilo opet društvo je ponovilo postupak. A društvo su institucije i društvo smo mi-susjedi, obitelj, prijatelji, prolaznici, sugrađani. Svi žmirimo i šutimo.
Photo by Krists Luhaers
Čujemo vrisku iz susjedstva, znamo da je opet nasilan, znamo da je opet agresivan, pretpostavljamo da je opasan, zatvaramo prozor, ne tiče nas se, nećemo se miješati. Bojimo se da ne ugrozimo sebe, znamo da je sve to kompleksno, da je pitanje kako bi i on i ona reagirali na naše miješanje, znamo da nismo moćni pomoći i da zaustavljanje trenutnog problema ne znači rješenje.
Kako uopće pomoći?
Istina je da ni ne znamo kako bismo kao pojedinci pomogli, pa se utješimo mislima da su odrasli, da svatko bira za sebe i da što ona radi s njim kad je takav. A institucije čine malo ili ništa, kao da čekaju da se dogodi najgore. A kad se desi to najgore, od strane institucija čujemo da ništa nije ukazivalo na to da će se to dogoditi, a mi onda osudimo pojedince koji rade u institucijama, iako su oni jednako nemoćni pred birokracijom, zakonima i pravilnicima i prečesto imaju vezane ruke.
Srećom po nas i institucije vijest o još jednom zločinu potraje dva-tri dana pa je smjeni neka nova udarna vijest. Nesrećom po buduće žrtve tu sva pitanja i priče prestanu, mi kao društvo zaboravimo inzistirati na izmjenama zakona, pravilnika, na poboljšanju prevencije i pružanja pomoći, institucije nastave po starim neučinkovitim obrascima…
Nova Ona i novi On i cijela priča ispočetka
U međuvremenu, svijetom hodaju jedna Ona i jedan On. On će nastaviti hodati još dugo.
A Ona… Ona će spuštene glave i pogleda, posramljena, slomljena i izgubljena hodati pored nas, tiha i nevidljiva dok joj on ne stane na put i zauvijek je zaustavi.
Ona će biti udarna vijest dva-tri dana, On će biti zatvoren na neko kratko vrijeme.
I dok Njoj njeni bližnji budu nosili cvijeće na grob neki drugi On nekoj drugoj Njoj će nositi cvijeće na vrata, obasipati je pažnjom, obećavati joj ljubav dok ih smrt ne rastavi.
Ona neće znati da Dok nas smrt ne rastavi znači njenu smrt, njegovom rukom donesenu.
#BLOG piše: VjetarJeSretan
