Dok lile su kiše…

Gdje si bio, dok su lile kiše,

dok sam živjela od danas do sutra?

Gdje si bio dok sam skupljala dušu

k’o krhotine stakla,

k’o olinjalo pseto,

otužna i sama?

Gdje si bio? I s kojim pravom,

dolaziš opet na ova vrata?

Kome se vraćaš, kog ovdje tražiš,

zar misliš da nisam se s mjesta pomakla?

Kome ti to izgovaraš ime?

I čijem se to osmijehu nadaš,

kome ti to donosiš ruže?

Vrati ih nazad, da ne nastradaš.

Pazi da ti ne ugrizem srce,

otrovom što dugo u njemu stoji.

Vrati se tamo gdje do sad si bio

tamo gdje su ‘oni tvoji’…

Oni koji su vagali ljubav

i kojima si dao za pravo

da budu ispred tebe i sreće,

i ne pričaj mi, da ti je žao.

Gdje si bio dok lile su kiše?

Gdje si bio, dok sam skupljala dušu

s onog mjesta na blatnjavoj cesti

s pogledom k’a vedrijem jutru.

Gdje si bio?

Ne želim znati.

Samo napravi okret i odnesi cvijeće

nekoj drugoj, boljoj od mene

što vjeruje u šampanjac uz svijeće.

Što vjeruje u zvijezde i obećanja.

U ljubav koja je veća od neba.

Nekoj koja naučila nije,

da u sebi ima sve što joj treba.

Nekoj koja tek treba suze,

da nauči voljeti boljeg od tebe.

Tamo pođi s tim kulama pijeska

i gledaj kako se ruše same od sebe.

Tamo pođi i sačuvaj suze

za nekog tko na njih još može pasti.

Gubiti vrijeme? Sada? Na tebe?

Oprosti al’ meni je ispod časti…