U jeku još jedne krize vladajućih unutar Hrvatske, pišem tekst o čovjeku kojeg nema već 37 godina, a koji je bio omiljen među pukom svoje ljubljene Jugoslavije. Josip Broz Tito. Najkontroverzniji čovjek koji je hodao ovim prostorima. Nekima neprežaljeni junak, nekima zakleti dušman. Umro je na današnji dan, 1980 godine i zavio Jugoslaviju u crno. Neki kažu da je to dan kad je zapravo počeo rat na Balkanu. Znam samo da je Balkan oduvijek bio bure baruta, i da su sitne duše lako zavele mase i zatrovale malog čovjeka protiv malog čovjeka. A meni je oduvijek svejedno jesi li Hrvat, Srbin ili Slovenac, važno mi je da si čovjek.
Te 1980 – e moji roditelji se još nisu ni poznavali, a ja nisam bila ni u planu, svejedno živim u regiji koja nosi i breme i baštinu Jugoslavije. Bila je to kako moji pričaju, zemlja meda i mlijeka. Zemlja u kojoj je radnik bio gospodin i u kojoj su se stvari kupovale za keš a kredit je bio nepoznati pojam. Zemlja u kojoj se gradilo i slavio Prvi Maj uz pjesmu, a sindikalisti su bili Bogovi, dobro zaštićeni i moćni (u zemlji koja Boga nije priznavala). Zamjeriti se sindikatu bilo je opasnije nego stati pred streljački vod. Kažu da je bilo zabranjeno vjerovati u Boga i da se u Crkvu išlo poskrivečki, ali što je to nama sloboda vjere nakon rata zapravo donijela? Koliko je ta vjera nahranila usta? Je li radniku bolje sad dok puni škrabicu na misi, ili mu je bilo bolje dok se s kobasicama veselio za Prvi Maj?
Photo: Ramiza Tibo
Priznali mi to ili ne, Drug Tito bio je moćan um, vrsni ratni strateg. U filmovima poput “Bitke na Neretvi”, vidimo njegov magistralni potez u kojem ruši most. Jedini put kojim on i ranjenici mogu pobjeći i spasiti gole živote. A ipak opstali su. Smrt fašizmu – sloboda narodu! – najvažnija parola stare Jugoslavije. Slomljen jedan totalitarni bolesni sistem, koji je iza sebe ostavio milijune mrtvih. Uloga jugoslavena u tom ratu kao i majstorski Titovi potezi, debelo su u sjeni Amerikanaca i Rusa. Je li to pošteno? Dopustili smo da se uvijek baca neka siva sjena na našu povijest. Da našu. Nas koji živimo ovdje, između granica ove regije i pušemo jedni na druge, gledajući tko je koje nacionalnosti. I još uvijek ne vidimo da smo k’o lutke na koncu vladajućih. Onih što sjede u foteljama, daleko van granica našeg malog Balkana.
Photo: Ramiza Tibo
Je li Tito bio zločinac? Možda i jest. Mislim da nijedan vođa nije bez krvi na rukama. Zbog toga ga ne idelaiziram, već ga gledam kao čovjeka. A svi mi – obični ljudi, svi mi imamo svoju mrlju na duši. Bleiburške žrtve, 4 masovne grobnice i dvije rezervne, 200 000 ljudskih duša na njegovoj savjesti, govore da je bio monsturm. I što više odmiče vrijeme, više se o njemu govori kao o još jednom totalitarnom vođi, bolesna uma, koji je ubijao u ime Partijskih ideala.
U sjeni svega toga ostaje nepobitna činjenica da nije obezbjedio svoje nasljednike kao što rade mnogi današnji kvazi vođe. Njegova djeca i unučad od njega su naslijedili samo ime i breme spoznaje da su njegovi potomci. Jovanka Broz umrla je na granici siromaštva, marginalizirana i zaboravljena. Prva Dama Jugoslavije, umrla je kao Prva Dama Zaborava.
Samoupravni Socijalizam, kojem je Tito kao lider težio, na koncu bi donio apsolutnu demokraciju, jer bi svu vlast stavio u ruke radnika, pa bi država kao takva zaista prestala postojati. S njegovom smrti, umro je i idealizam Jugoslavije i počeo rasti surovi komunizam u kojem su se Partijske strane međusobno klale za vlast. Na kraju se desio puč koji je bio neizbježan. Zemlja je nakon lidera, trebala lidera, a dobila je samo gladne vukove, koji su se rukovali preko leđa svojih naroda. Tu smo već bili podijeljeni. Jugoslavensko srce koje je kucalo zajedništvom, rasulo se na milijun komadića. Dok su u pozadini druge velesile zadovoljno trljale ruke. Znali su svi ti “veliki” što su mrko gledali na mali, ujedinjeni Balkan, da se sprema rat i hranili su ga. Rat je značio da će oni za ništa novaca dobiti naše resurse. Da će uvesti kredite, inflaciju, glad, siromaštvo a sve pod krinkom Demokracije.
Pa eto nam je. I kakvog nam je okusa?
Nakon rata tih ranih devedesetih prošloga stoljeća, koji nas je sve okrenuo naglavce, naučila sam da povijest pišu pobjednici, a da je istina negdje u sredini. Zbog toga Tita ne gledam ni k’o junaka ni kao krvnika, već nekog tko je ispisao svoje retke u povijesti koju će ionako pisati neki drugi.
Je li bio ubojica ili je samo bio pravedan? Osudivši na smrt pobunjenike? Je li Jugoslavija bila zemlja meda i mlijeka a jesmo li sad u svojoj demokraciji – zaista slobodni?
Igramo li se još uvijek Ustaša i Partizana, na istoj zemlji po kojoj je on hodao s nekim drugim idealima i snovima? Shvaćamo li da smo ispod tereta nacionalnosti samo ljudi? Ili nam je još uvijek najvažnije da mrzimo bez opravdanih razloga, jer su mrzili naši oci i djedovi, pa ćemo tome učiti i svoju djecu?
Nije važno. Maršala nema već 37 godina. Jugoslavija i san o njoj, umrli su s njim. Danas imamo demokraciju i masu zločinaca koji s nas deru kožu. A mi ih u tome podupiremo. Izlazimo na izbore i uporno im dajemo svoj glas. Mi smo sami sebi – najveći krvnici. Imamo i kredite, imamo još jednu krizu vladajućih i dužni smo kao 90 Jugoslavija skupa.
Živjela Demokracija. Sloboda naroda ionako je umrla odavno.
Marija Klasiček
Poduzetnica, autorica i osnivačica portala Amazonke.
Pišem o odnosima, identitetu i onome što žene rijetko izgovaraju naglas.Gradim prostor za žene koje su prestale čekati dopuštenje.
Radim s onima koje žele više – u životu i ljubavi. I koje žele najbolje, sebi.
Detalji i upiti: marijaklasicek.com