“Drvo laži” by Frances Hardinge

Jedina istina u životu je da svi lažu.

Bilo da je riječ o „uljepšavanju“ stvarnosti, izbjegavanju sukoba ili jednostavnoj potrebi da se prikrije istina, laž se pojavljuje u svim aspektima ljudskoga života, u svim društvenim krugovima i generacijskim skupinama. Upravo o neizbježnoj laži govori i roman nagrađivane autorice Frances Hardinge „Drvo laži“.

Riječ je o romanu koji prati preseljenje tinejdžerice Faith Sunderly i njezine obitelji (koju čine Faithin otac velečasni Erasmus Sunderly, majka Myrtle, šestogodišnji brat Howard i ujak Miles) na otok Vane.

Obitelj je morala napustiti London zbog očeva skandala uzrokovanoga krivotvorenjem znanstvenoga otkrića o fosilima.

Usred preseljenja otac je nesretno ubijen, a znatiželjna Faith pronalazi njegovo pravo istraživanje Himbenoga drveta čiji plodovi nastaju kad im se šapne kakva obmana i laž, a upravo ti plodovi laži raskrinkavaju. Tekst je pisan u trećoj osobi, a klasificira ga se kao dječji roman.

Djelomično, taj je opis ispravan jer tekst povremeno podsjeća na roman „Ubiti pticu rugalicu“ Harper Lee (osobito u trenutcima u kojima se traga za ubojicom).

Ipak, valja spomenuti da je prisutna i velika doza lovecraftovske skrivene fantastike (osobito prisutne u očevim spisima) i poeovske misterioznosti, gotovo makabrističke „sive“ atmosfere kojoj nimalo ne pogoduju ni mračne scene fotografiranja preminulih (koje je doista bilo uobičajena praksa), ni Faithina ljubimica zmija, ni zazorni postupci likova.

Radnja

S obzirom na to da se radnja odvija krajem 19., a početkom 20. stoljeća, autorica se bavi zanimljivim onodobnim temama. Osim navedenoga fotografiranja preminulih, govori se o velikoj smrtnosti djece (fascinantna je praksa davanja istoga imena djetetu nakon smrti prethodnoga), a  posebno se naglašava status ženskoga djeteta. Faith je, unatoč svojem velikom znanju koje ne može pokazati svijetu jer je žena, svedena na očev, bratov ili teret budućega muža:

„Faith se survala u ničije more, ni dijete ni odrasla, poput sirene. Dok se ne nasuče na stijenu braka, svima će predstavljati teškoću.“

Patrijarhalno društvo ogleda se u Faithinim shvaćanjima laži i pogrešaka u kojima je najvažnija instanca koja navodi na ispravnost otac:

„Pokušala je zamisliti Boga kako je promatra i potiče na ispravan put. Ali u njezinoj je glavi Bog imao očevo lice.“

Društveno svođenje žene na razinu tereta i troška, a povrh svega na razinu neinteligentnijega oblika života, proteže se dobrim dijelom romana:

„Što je lubanja veća, to je veći mozak pa je i inteligencija veća. (…) Dovoljno je pogledati razliku u veličini lubanje muškaraca i žena. Muška je lubanja veća što svjedoči o tome da se radi o prijestolju intelekta.“

Osim ženskih prava koja su, poput ptice u kavezu, sputana i zaključana, velik problem romana je nedokučivost pravde koja je sramotna i pojedinca dovodi do propitivanja vlastita postojanja i smisla koji zapravo ne postoji u očekivanom obliku:

„Smatrali smo se vladarima vječnosti. Sad spoznajemo da naša civilizacija nije ništa doli kratkotrajan boravak u jarko osvijetljenoj dječjoj sobi u kojoj se igramo papirnatim krunama i drvenim žezlima. S druge strane vrata tamna su bespuća u kojima se već tisućljećima hrvaju zlodusi. Mi smo tek treptaj oka, šala usred tragedije.“

Koliko su opasne laži? Do čega laži dovode?

Mogu li laži dovesti do istine, iskrena života i blagostanja? Glavna junakinja romana počela je „uviđati da je laž kao vatra. Isprva je treba poticati i hraniti oprezno i nježno. Lagani će povjetarac raspuhati novorođene plamičke, ali presilovit će ih nalet ugasiti.

Neke se laži rasplamsavaju i uzbuđeno pucketajući počnu širiti pa ih više ne treba potpirivati. No, tada prestaju biti naše laži. Započnu vlastiti život i više ih se ne može kontrolirati.“ Prava istina možda je duboka voda, no istina nas barem neće sagorjeti. Možda tek malo oplahnuti tekućom hladnoćom, ali i svježinom.

Izvor: Patuljasta Šmu