Duguješ sebi sebe, duguješ sebi da ispliva na površinu ta unikatnost. Duguješ sebi da povisiš svoj glas kad ljudi nisu dobri prema tebi kao ti prema njima. Duguješ sebi da se od srca nasmiješ minimalno jednom dnevno, onako iskreno i glasno.
Duguješ sebi da si i dalje priuštiš poneku šetnju između snova i jave, tamo gdje se kuju želje koje nas tjeraju kroz život dalje.
Duguješ sebi da isplačeš rijeku suza kada si tužna, rašminkana i sebi ružna. Duguješ sebi da vrištiš na sav glas u bilo koje doba dana, kad ti nije po volji, kad si svoja i sama. Duguješ sebi da te i dalje diraju nevolje tuđe, da dopustiš da ti kroz neko vrijeme u onu rupu među grudima i svjetlost uđe.
Duguješ sebi sve one besane noći, kad si inspiraciju potratila na sjećanja i suze.
Duguješ sebi ono ne, koje nisi znala reći nikome.. Duguješ sebi da ponekad i zastaneš na putu, čekajući da se duša regenerira, kako bi mogla osluhnuti kamo dalje. Duguješ sebi i da ne znaš ponekad kamo putuješ, jer ponekad nije bitno odredište nego ono što naučimo na samome putu.
Duguješ sebi da ne osuđuješ druge, da ne upireš prstom u nemoćne, kao što su nekoć upirali u tebe.
Duguješ sebi da ne otimaš tuđe, kao što su tebi otimali tvoje. Duguješ sebi da se boriš za sebe, nakon svega što su godine i iskustva učinile od tebe. Duguješ sebi nakon njega, da ne ostaneš jadna i nijema. Duguješ sebi oprost jer si voljela ludo, vjerovalo slijepo. Duguješ sebi da shvatiš da to tad nije bilo tvoje, da ono što je tvoje uskoro će doći.
Duguješ sebi da iz svake bore ispričaš o životu po jednu lijepu ili ružnu priču.
Duguješ sebi da ponekad uživaš u dobroj glazbi i piću. Duguješ sebi da se duriš kada ti se duri, da napustiš brod koji tone prvi.. Duguješ sebi da nikada više ne zanemariš duše svoje glas. Duguješ sebi da shvatiš da nije kasno za spas.
Duguješ sebi i dalje luckaste noći , neizrečene riječi i sitne radosti..
Duguješ sebi da plešeš, pišeš i duhom kloneš kako bi mogla bolje da se iz pepela uzdigneš.
Duguješ sebi sebe, jer nisi sve one patnje prošla uzalud. Gubila si sebe kako bi pronašla svoj pravi glas, kako bi shvatila da nekada neće biti nas. Život je prolazna stanica, nema mjesta za strah i izgubljena srca. Duguješ sebi sebe na račun minulih dana. Pa makar se borila sama, duguješ sebi postati ono što jesi, kad te nitko ne gleda, jer jednom svi ćemo postati samo blijeda uspomena..
Duguješ sebi sebe, drugima duguješ samo osmijeh, onaj koji tješi i potiče...
Onaj koji je tebi falio dok si bila uplašena i sama. Duguješ sebi sebe, radi svega što si bila, što jesi, kako bi postala ono što želiš postati.
Duguješ samo sebi – sebe.
Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.