Nisam od onih koji smišljaju novogodišnje odluke ni želje. Ali ove godine imam jednu – da se 2016. ne ponovi. Nisam ni od onih što kukaju, ali što je previše, previše je. Najbolji opis je iz one neke pjesme; kaže stih ‘srušilo se sve!’ I stvarno, skoro sve što se srušit’ moglo u 2016. otišlo je u nepovrat. Stoji još samo kuća, pod hipotekom, s dvije-tri rate duga prema banci, doduše, ali stoji.
Otišlo je kroz tu 2016. gotovo sve što mi je bilo važno – najbolja prijateljica, tvrtka u koju sam polagala sve nade, dvije najdraže životinjske duše na svijetu, dobar dio imovine, omiljeni auto… Pa dalje, samopouzdanje, “sve će biti dobro” stav, “mogu ja to” mantra i naravno, kao posljedica svega navedenog, i zdravlje…
Jedna od rijetkih prijateljica koje su nakon ovog općeg potopa ostale uz mene reče mi uz jednu (na njen račun) kavu: “Ti ne čuješ šaptanje, prejaka si! Tebi Svevišnji mora poslati totalnu oluju, najjaču grmljavinu, ma tsunami!” I poslao ga je… I čula sam… I osjetila… Razumjela? Trudim se.
Gdje griješim? To je pitanje koje sebi najčešće postavljam ovih dana, kad se ta 2016. napokon bliži kraju. Obrazovanje? Imam. Znanje? Imam. Volju? Imam. Talenti? Našlo bi se. Inteligencija? Zavidna (potvrdila Mensa). Što je nebeska grmljavina svih grmljavina trebala značiti? Čišćenje? Otkrivanje tko su pravi prijatelji? E to se uistinu otkrilo. Pomaganje drugima bilo je moja svakodnevica. Neobičan je osjećaj kad se nađeš na drugoj strani. Kad ti trebaš pomoć, svekoliku: od moralne do konkretne.
Od onih koje si zadužio očekuješ tada da u redu stoje i da ti budu pri ruci. Ne ide to tako, dragi moji. Vjerujte mi na riječ, bolje je nego da osjetite sami. Onih koje očekujete nema. Ali dolaze neki drugi – i to je taj krug davanja. Od sirotog beskućnika smrznutog na minus pet na ulici ne očekujete da vam vrati novac koji ste mu dali. Ali svemir, Bog, energija (kako vam drago) pobrinut će se da netko drugi bude tu za vas. Ili neće… Prihvatite to. I darujte što možete. A ja ću u novu godinu ući s velikim očekivanjima. Bogatija za nova iskustva, znajući kako je na dnu, hvatat ću visine. Pokušati ponovno, podići se iz pepela. Živjeti iz dana u dan, veseliti se sitnicama, biti zahvalna na svemu što imam. Pokušavat ću i dalje shvatiti zašto se sve ovo moralo dogoditi. I gdje je moja odgovornost u tome. I promijeniti to što radim pogrešno. I očekivati najbolje. Radovati se najmanjim sitnicama koje pokazuju pomak od dna, ponovno prema vrhu gdje želim biti. Gdje mi je mjesto. Gdje nam je svima mjesto, samo su naši vrhovi različiti.
Krize su valjda neizbježne, da cijenimo ono što imamo i ne uzimamo ništa zdravo za gotovo. Da naučimo uživati u onome što nam se čini samo po sebi razumljivo. I da cijenimo sebe u svakoj situaciji – na vrhu, ali i na dnu.
Vama želim to isto: budite svoji i očekujte najbolje, a drame iz 2016. neka ostanu tamo gdje im je i mjesto – u prošlosti.
Dina
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
