Znamo već da je žensko čeljade od samog početka distancirano od svega što je porodično, je l’. Sin je taj koji nastavlja lozu, sin je taj koji nastavlja da nosi porodično prezime i dalje ga prebacuje na naredni naraštaj. Do prije par godina ljudi su toliko bili opsjednuti s tim da imaju nasljednika da su doslovno pravili djecu sve dok god im se ne bi rodio što bi rekli barem jedan sin.
Jer nije isto imati sina i kćer.
Neka kćeri, tu je da pomogne ali sin je sin. Heeeej pa sin! Tako žena koja bi rađala samo žensku djecu bivala je u neku ruku pokvarena ili nedovoljno dobra, dok bi pak ona što rodi muško samim tim činom koji ne bira sama uopšte, bila prava žena. Nije se baš mnogo vrijeme promijenilo i sad kad rodiš a ono bude dječak kažu e to je prava žena, prvo pa muško! Bravo, odlično si to napravila.
Nema veze uopšte što ni sama ne znaš šta si to tačno napravila drugačije od one “jadne” mame koja je na nesreću rodila djevojčicu ali eto ti si prava žena, ona nije. Ona je rodila “samo” djevojčicu.
Ima još jedna bizarna stvar kad je cijela ova priča u pitanju. Stvar koju nisam donedavno ni znala dok nisam otišla u jedno selo i primijetila da u obližnjem groblju svaki drugi ženski grob nosi ime Stana. Bilo mi čudno da je toliko mnogo žena nosilo isto ime pa je naravno moj radoznali nos morao da se raspita. Ljudi su mi rekli da je to bilo tako, da su ljudi koji su imaju žensku djecu davali novorođenoj ženskoj bebi ime Stana da stanu ženska djeca! Ne znam da li im je logika imala smisla niti da li su im misije bile uspješne ali to mi je bilo toliko neshvatljivo. I dalje je. No možda ima učinka, ko zna.
Evo na primjer baš u porodici moga supruga koji je iz tog mjesta, desila se takva situacija.
Naime njegova majka nosi ime Stana. Prije nje njegova baka rodila je tri djevojčice tako da su njoj, pošto nisu još uvijek imali nasljednika dali ime Stana. Poslije nje zaista je baka ponovo zatrudnila i rodila dječaka. Da li pukom slučajnošću ili je stvarno imalo smisla što je dijete dobilo ime Stana, ne znam. Možda ni ne želim znati. I dalje mi to nema smisla.
Dakle, imaju li ženska djeca isti status kao što ih imaju njihova braća?
Imaju li ista prava, istu ljubav, isto mjesto u kući i srcu roditelja? Ili je ipak drugačije? Okej, zanemarimo onaj period prije, pitam vas za ovo vrijeme danas.
Uzmimo primjer. Sad kad stvarno kćerka ode iz kuće, uda se, osnuje svoju porodicu, totalno je nebitno da li je stvarno i bukvalno otišla kod muža, u kuću njegove porodice, da žive svi zajedno ili pak njih dvoje počinju zajednički i samostalni život da žive od samoga početka jer… mene zanima kako ona bude primljena kada dođe “kući”? Reći ćemo za sada “svojoj” kući. No postavljam pitanje da li je kuća i dalje “njena” ili je ona u kući u kojoj je rođena, u kući u kojoj je odrasla samo “gost”.
Ako nije gost onda šta je? Ako jeste, zašto je i kako može njen dom da joj bude gostujući?
Muškarac nebitno ostao ili otišao od kuće ta kuća je njegova.
Taj naš patriotizam ne broji kilometre, granice niti bilo šta drugo kada je pitanju prenošenje naraštaja i porodične imovine na sina. Ma da se desi ne znam ni ja šta kad god se on vrati, on se vratio kući. To je njegova kuća i to je tako oduvijek i zauvijek. No njegova sestra kada dođe, ona je došla u goste. Ona nije došla svojoj kući kao što je on iako su se oboje odselili, osnovali svoje porodice i izgradili svoje domove. Samo, eto, ona je nažalost žensko dijete te porodice i ona se mora odreći rodnoga doma i zvati ga tuđim. Iako je njen. Iako joj je srce tu ostalo.
Nešto je drugačije sa porodicama u kojima nema sinova, tu nema niti polemike niti rasprave tu kćerka jeste došla svojoj kući. Tu je kćerka sin pa joj se prašta.
Nemojte tako svi vi koji tako radite. Nemojte.
Sjetite se da ste i vi bile kćerke i da je vaše srce vas boljelo kada ste svojoj kući prvi put otišle kao gosti. I kćerka je dijete. Nije ništa manje vrijedna i bitna od sina, čak šta više, uvijek će prije ona doći da vam pomogne nego vaše voljeno muškorođeno. Prije će ona biti tu kad treba, misliti na vas, brinuti o vama. I ona je dijete. I ona je odrasla među tim zidovima i tu ostavila dio svog života i cijelo svoje srce.
Čuvajte svoje kćerke. Kćerke su blagoslov. I kćerke su vaša djeca.
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
