Igra povjerenja

Vjetar, snijeg i studen prosinačke večeri nisu mogli zaustaviti iznenadni Martin poriv da pohita k Alenu. Grč u želucu i uskovitlane misli tjerali su je naprijed…

Kada je primila poziv sa skrivenog broja i kada joj je ženski nepoznati glas rekao da je Alen vara, najprije se pomalo lucidno nasmijala, potom na zaslonu mobitela snažno pritisnula crvenu slušalicu. Neko je vrijeme sve pripisivala neslanoj šali, a onda i mogućoj ljubomori na njezinu čvrstu i stabilnu trogodišnju vezu. Zacijelo je to bila ishitrena reakcija žene s druge strane linije izazvana tko zna čime. Čak je Marta pomislila da je ta ženska iz njezine neposredne blizine koja dobro poznaje oboje. Ili se prevarila?  “Da nas poznaje”, reče za sebe, “ne bi takvo što izlanula.”

Put, koji je inače trajao desetak minuta, sada joj se činio da traje cijelu vječnost.

Mokra i promrzla napokon je stupila u predvorje zgrade i uspela se na treći kat. No prije nego što je pozvonila na vrata Alenovog stana, duboko je udahnula i pokušala umiriti misli. U tom joj se trenutku činilo da je poput kakve balavice nepromišljeno pohitala ne bi li voljenoga uhvatila na djelu. Na djelu! Upravo su joj te dvije male riječi stvarale grč. S jedne je strane htjela znati “istinu”, a s druge pak težila blaženom neznanju. Na koncu, što ako je uistinu riječ o neslanoj šali, pa na tako jadan način iznevjeri voljenoga? Povjerenje je za oboje bila svetinja i itekako je toga bila svjesna.

Ali nekako… povratka više nije bilo. Prevagnula je želja za saznanjem pa i po cijenu teške prepirke.

Kada je otvorio vrata stana Alen ju je dugim pogledom odmjerio i bez riječi poveo unutra. U tišini je Marti pružio svoju trenirku i ručnik te gotovo nehajno rukom pokazao na vrata kupaonice.

– Što bi ovo značilo? – upitao ju je ne preglasno, ali sasvim dovoljno da između zvuka sušila za kosu Marta može razaznati riječi.
– Ništa. Samo sam svratila – Marta je viknula.
– Ma da? Po ovoj ludnici od vremena? Znaš… – otvorivši vrata časak je pošutio. Zabavio je misli smiješnim prizorom Marte u prevelikoj trenirci. Izgledala je napose komično.
– Ne vjerujem ti – isključio je sušilo za kosu i zagledao joj se u oči.
– Provjeravaš me. No, evo, ako ti moji osjećaji kojih si itekako svjesna ništa ne znače, provjeri stan, mobitel, laptop…
– O čemu ti govoriš? – Marta se uhvaćena u mrežu istine po prvi put poigrala lažnim neznanjem i složila zbunjen izraz lica.
– Dođi – posjeo ju je na trosjed i natočio dvije čaše jakog alkoholnog pića. Miris se proširio stanom i uvukao u nosnice peckavim osjetom. Otpio je gutljaj koji mu je izazvao grimasu gađenja.

– Večeras sam primio poziv, a očito si i ti… Rečeno mi je da me varaš. Samo to. Ništa ni manje ni više. Ali Marta, kao što činjenično stanje govori, meni nije palo na pamet da te nazovem, a kamoli posjetim.

Spustila je glavu. Gorčina u grlu natjerala ju je da ispusti dug, drhtav uzdah.
– Istina. Primila sam poziv… – protisnula je priznanje: ne samo da je uhvaćena u laži, nego i priznanje da ga je došla provjeriti. U očima joj je zaiskrilo pitanje “Što sada?”.
Nauštrb svih njezinih slutnji, od te da će joj sasuti bukvicu u lice pa do te da je vezi kraj, Alen ju je blago pogledao i privukao na prsa.
– Ludice moja – šapnuo je kroz poljubac utisnut u kosu. – Zar da te varam? Tebe, najdivnije i najdragocjenije biće na svijetu?

Marta je šutjela. Podigla je noge na trosjed, ugurala znojne dlanove između Alenovih leđa i naslonjača trosjeda te se čitavim tijelom i duhom prepustila sigurnosti i povjerenju Alenovih grudi. Osjetila je kako mu srce kuca smireno, pravilno… u ritmu bezuvjetne ljubavi – kao da se ništa nije dogodilo i kao da ne obasipa cjelovima najveću glupaču ikada koja je tako naivno upala u klopku ljudske gluposti. Nije na stvari bilo povjerenje, shvatila je, to su bili prsti ljudske gluposti i znatiželje. Sada ju je više nego ikada kopkalo pitanje tko stoji iza poziva. Odvažila se to pitanje postaviti na glas i dobila odgovor koji je za svagda zapečatio njeno djetinje ponašanje…

– Ljubavi – rekao je Alen. – Nije važno tko stoji iza prljave igre povjerenja. Važno je da smo iz nje izašli kao pobjednici.

* * *

Vjetar, snijeg i studen prosinačke večeri nisu mogli zaustaviti iznenadni poriv dvoje zaljubljenih da pohitaju na gotovo prazno parkiralište zatrpano snijegom i prepuste se dječjim radostima…

Božana Ćosić