Gluho doba noći. Osluškujem korake negdje u daljini hodinka, izmiješane tupim otkucajima vlastitog srca. Oči držim čvrsto zatvorene i dišem ravnomjerno, plitkim, mirnim udisajima. Blaženi san, rođene glumice. Pod jastukom, tragovi tebe, suze, papirić s tvojom porukom, izgužvane maramice i hrpica tableta koje ne namjeravam nikada popiti. Sve to stoji, kao podsjetnik na moju pogubljenu dušu i slomljeni duh.
O čemu bih ti pričala? Kako sam se pretvorila u kukavicu jer sam gledala djevojku svojih godina koja se predozirala i nisu je uspjeli spasiti, pa sam odjednom otkrila vrijednost života? Kome da lažem? Mogu samo sebi, ionako me predobro poznaješ.
Prepala sam se. Ne smrti. Ne kraja kao takvog. Prepala sam se spoznaje da te više nikada ne bih vidjela. Da se ne bih ogledala u tvojim očima i da ne bi čuo kako ti izgovaram ime. Kao što je ona izgovarala ime, neznanog mladića zbog kojeg si je presudila. A on nije bio ovdje da čuje boju njenog glasa koji se gubi.
Znaš čula se vika. Panika i deset pari nogu koji lupaju, dok trče niz hodnik. Čuo se i prestravljeni vrisak, njene sirote cimerice, iz sada već zapečačene sobe 6. Vidjeli smo kako izvoze beživotno tijelo, prekriveno plahtom i ruku koja je skliznula ispod nje i visjela tako beživotna, dok je doktor nježno nije podigao i prekrio plahtom, kao da želi zaštititi zadnji dio njenog dostojanstva.
Potjerali su nas u sobe. Ali svejedno smo čuli krike njene majke. I glasan udarac kad se onesvijestila na hodniku, pa salvu užurbanih koraka. Čuli smo i tresak vratima, a kasnije u dvorištu, kad su se svi razišli vidjela sam ga. Tog njenog, mladića. Stajao je skupljen u sebe s kolobarima crnijim od noći.
Nije bio kriv što si je presudila, ali svejedno će cijeli život teret njene odluke nositi na svojim leđima. A u duši? Ne znam kako će mu biti u duši. Znam samo da sam gledavši ga, odlučila da to tebi nikada neću učiniti.
Samo još uvijek nisam shvatila, kako ću nastaviti “živjeti” u ovoj koži, koju ne podnosim i koju bih poput zmije rado odbacila, da sa sebe oljuštim sve svoje greške i balave, naivne snove.
O ljubavi. Ljubavi. Koji bullshit. Ja sam psihički bolesnik, kako ja mogu uopće znati da je ono što smatram ljubavlju stvarno? I da zaista volim?
Mogu se samo nadati. I slušati otkucaje srca. I korake daleko u dnu hodnika. A zapravo ne znati čemu se to nadam?
Helena
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
