Neki ljudi ne vole ruže, jer imaju trnje. Nekoć davno, kao malena djevojčica, divila sam se tim prekrasnim a ujedno opasnim ružama. Promatrala sam ih i mirisala iz prikrajka, ali oduvijek sam i na neki način zazirala od njih, jer znala sam da ću se kad tad ubosti na njihovo trnje.
S vremenom, postale su mi jako mrsko cvijeće. Ako bih ih ikad i kupila, obavezno bih tražila da mi uklone trnje. Stajale bi tako u vazi danima, glumile ukras, venule.. Uzimala sam ih sebično jer su mi bile lijepe, ali s trnjem mi nisu bile toliko privlačne.
Baš kao i ruže, i mi imamo trnje
Baš kao i ruže, i mi imamo trnjePoneki od nas su one prekrasne, mirisne, s velikim i bujnim laticama, prekrasno baršunaste i nježne na dodir, tako snažnih i velikih peteljki..
Neki od nas su one manje mirisne, sa slabašnim laticama i lišćem koje je skoro pa otpalo.
Drugi ljudi nas zalijevaju svojim riječima i djelima. Sami se na koncu i brinemo za sebe, koliko i kako ćemo rasti uz druge ljude i što ćemo im dopustiti.
No, zaboravih spomenuti najbitniju stavku. Sve ruže imaju trnje.
Znate, i u životu svjesno i nesvjesno izbjegavamo ljude s najviše trnja u sebi. Zašto je tako? Jer se bojimo da će nas kao i najveće ruže povrijediti, ubosti i ostaviti crvenih ruku? Bojimo se da će nas boljeti, pa ih izbjegavamo..
Pritom zaboravljamo, da upravo oni najljepši i najsnažniji od nas i imaju najviše trnja. Najviše nedaća su prošli, najviše nepravde su progutali, najviše suza su isplakali.
Svaki njihov trn podsjetnik je na sve što su bili, sve što su prošli i tko su danas. Naučili ste ih izbjegavati, jer poneke od vas previše boli ostanak ondje gdje se treba kopati dublje, otkrivati sve nijanse i uklanjati to trnje koje je ukorijenjeno u nama.
Znate, teško se riješiti toliko trnja, zašto bi se i trudili, zašto bi se približili..
Najveće ruže imaju najviše trnja
Zapravo, dolazimo do toga da svi bitni odnosi koje smo imali, imali smo s osobama koji su imali najviše trnja na sebi, oni koji su bili jaki al’ prividno najgori, najteži. Upravo radi njih smo danas ovakvi kakvi smo danas.
I trebamo biti zahvalni jer imamo trnje. I mi, i drugi. Trebamo cijeniti svaku našu lekciju, uspone i padove. Ne trebamo zazirati od onih povrijeđenih, niti im prilaziti u rukavicama. Možemo im jednostavno otvoriti vrata naše duše i pokazati naše trnje.
Ne zaboravite, najljepše su upravo one ruže koje imaju najveće trnje.
Imaju najstabilnije peteljke kao pokazatelj nepokolebljivog duha, trnje kao podsjetnik na bitke koje su preživjeli, nježne latice kao najnježnije i najbaršunastije dodire, najljepše nijanse jer šire svoju bol i svjetlost s ostalima.
Nemojte zazirati od njih, pružite im ruke. Uz njih nikada više nećete biti jednaki, bit ćete obogaćeni i ispunjeni novim emocijama i mogućnostima. I nipošto, ali nipošto im nemojte uklanjati njihovo trnje.
Volite svoje ožiljke
Volite svoje ožiljkeOne ih nose ponosno, kao pobjedu nad samim sobom, ono je dio njih, ugravirano je u njih. Divite se i budite zahvalni na svakom njihovom trnu.
Jer, svi smo ruže, stvoreni smo da bismo bili slobodni i divlji, a rasli zajedno, dodirujući i ne skrivajući naše trnje.
Zato, volite svoje partnere, svoje bližnje, volite ih jer imaju trnje. Jer su zahvaljujući svemu što su prošli, pronašli vašu adresu i pokazali vam svoje ožiljke.
Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.