Izgubljena narukvica

Jučer sam izgubila narukvicu. Srebrnu, krutu, s urezanim natpisom LOVE. Narukvica je bila mamina. Maznula bih je, davnih dana, iz njezine kutije za nakit. Nakinđurila se, svime što bih u njoj pronašla, pretjerala s njezinim crvenim ružem, obula 7 brojeva veće štikle, stavila torbicu ispod lakta i pretvarala se u trenu, tamo pred ogledalom, iz stidljive, tihe i povučene u neustrašivu, svojeglavu, buntovnu.

Crveni ruž i štikle, sada su moji.

I narukvica je moja. (Iako bih više voljela, da je još uvijek njezina.) Ne pretvaram se već odavno, da sam netko drugi. Ja sam samo ja. Takva kakva jesam. Nekad tiša, ali sve češće glasnija. S krutom, srebrnom narukvicom i urezanim natpisom LOVE, na ruci.

Sve do jučer!

Okrenula sam kuću naglavačke. Prekopavala džepove. Jednom. Drugi put. Pa treći… Zavlačila se ispod kreveta. Hodala sumanuto od kuće do auta, i nazad. Pretresla auto.

Neki baner

Ništa!

Osjećala sam suze, kako mi naviru na oči.

Bilo što drugo…

Da sam barem, izgubila bilo što drugo…

Odvezla sam se do ureda.

Ruke su mi bile znojne, a ja sam drhtala.

Parking s jedne strane ceste.  Groblje preko puta.

Mama i ja.

Ja na parkingu.

Ona… tamo. Preko puta.

Narukvice, njene, moje, naše… one koju je ona nosila na svojoj, a onda i  ja na svojoj ruci, više nema.

Da sam barem, izgubila bilo što drugo…

Drhtala sam. Znojila se i smrzavala u isto vrijeme. Oko mene mrak. Prometa gotovo da nije ni bilo. Tišina. Činilo mi se, da sam satima već tamo, a bila sam možda minutu.

Noge su klecale. Oči su me pekle. 

Nisam se htjela nadati. Upalila sam duga svjetla. Sjaj. Sagnula sam se, primila je u ruku i poljubila. Počela sam plakati. Gledala sam u nebo i ponavljala glasno: “Hvala, hvala, hvala, hvala… Hvala mama!”

Nije me bilo briga, vidi li me tko i što će misliti.

Neki baner

Okrenula sam se prema groblju i obrisala suze!

Hvala ti mama!

A onda mir!

Narukvica koju je ona nosila na svojoj, opet je na mojoj ruci.

Zato; može stariji “gospodin”, koji ima više u džepu, nego ti na računu, misliti da je sreća to što te je preveslao za 400 kn. Ali nije.

I može nadobudni kolega, misliti da je sreća, mail u kojem te pokenjao, s cijelom Upravom u cc. Ali nije.

I može bahati vozač, koji ti je ogrebao auto na parkingu i netragom nestao, misliti da je to sreća, jer se izvukao. Ali nije.

I može susjed koji ti napravi zid na putu u kuću, zadovoljno trljati ruke i misliti da je to sreća. Ali nije.

I može onaj koji priča laži, trača i ogovara, misliti da je to sreća, jer je u njih uvjerio druge i sebe. Ali nije.

Ušuškana sam u dekicu i izgubljena u sjećanjima, na dane kad sam u 7 brojeva većim štiklama, pretjerivala s crvenim ružem, u sjećanjima na svaki pojedini dan od tada, kad sam bila sretna. Na ljude s kojima sam bila sretna. A bila sam.

Izgubljena narukvica

woman sitting on white bed holding a ceramic cup
Photo by Andrea Piacquadio on Pexels.com

Sreća je…

Sreća su trenuci. Ljudi. “Izgubljene” dječje utakmice; koje od 0:3, završe 5:3. Euforično utrčavanje u teren. Djeca koja te nauče da nema predaje. Njihovi roditelji koji te ni ne znaju kako treba, ali su ti podrška. Torte iznenađenja. Prijatelji. Smijeh. Obitelj. Zagrljaji.

Poruka u kojoj samo kratko stoji: ❤️.

Mame koje su uvijek tu, a koje kad tu više nisu, ostanu u srcu!

Pusti što drugi misle.

Sreća je ova mamina narukvica, koja je ponovno na mojoj ruci.

Uspomene, mirna savjest i otvoreno srce!

Neki baner