Dugo sam vjerovao da znam o dodiru sve što treba znati. Moje tridesete bile su iza mene, a ispred tek maglovita spoznaja da je nešto nedostajalo u načinu na koji sam pristupio intimnosti.
Te večeri, pod blijedim svjetlom stolne lampe, listao sam knjigu koju mi je prijatelj ironično poklonio za rođendan. “Da naučiš nešto korisno,” rekao je kroz smijeh.
Nisam očekivao da će ta knjiga promijeniti moj pogled na vlastito tijelo i na sve što sam smatrao normalnim.
Tipično
Bio sam tipičan, odrastao na brzim rješenjima, na digitalnim slikama koje su obećavale zadovoljstvo, ali su zapravo nudile samo njegovu blijedu sjenu. Žurba, mehaničke kretnje, cilj koji je uvijek bio isti. Čak i s Matijom, s kojom sam dijelio život posljednje četiri godine, intimnost je slijedila utabani put, jasan i predvidljiv.
“Što čitaš?” upitala je, naslonivši se na vrata radne sobe. Njena kosa padala je preko ramena, a pogled joj je bio radoznao.
“Gluposti,” odgovorio sam, zatvarajući knjigu. “Karlo misli da trebam pomoć u… određenim stvarima.”
Sjela je na rub mog stola, uzela knjigu i pročitala naslov. “Umjetnost dodira,” prošaptala je. “Zvuči zanimljivo.”
“Zvuči pretenciozno,” odvratio sam.
“A možda,” rekla je s osmijehom koji je skrivao nešto što nisam mogao razumjeti, “možda samo nismo otvorili prava vrata.”
Foto: Canva
Dah
Te noći, nakon što je Matija zaspala, vratio sam se knjizi. Prve stranice govorile su o nečemu što me iznenadilo, o dahu. Nikada nisam razmišljao o disanju kao o dijelu intimnosti. Za mene je to bilo nešto automatsko, pozadinski proces koji se jednostavno događa. Ali tekst je govorio o svjesnom disanju, o tome kako usporiti, kako osjetiti kako zrak ulazi i izlazi, kako taj ritam može promijeniti sve ostalo.
Sljedećeg jutra, pod tušem, pokušao sam vježbati to svjesno disanje. Zatvorenih očiju, dopustio sam toploj vodi da klizi niz moje tijelo, usredotočujući se samo na dah i senzacije. Bilo je čudno, ali istovremeno i smirujuće. Primijetio sam stvari koje inače ne bih, kako voda dodiruje različite dijelove kože, kako neki dijelovi tijela reagiraju intenzivnije na toplinu.
Promjena
Kada sam te večeri došao kući, Matija je primijetila promjenu.
“Izgledaš drugačije,” rekla je, promatrajući me dok sam pripremao večeru.
“Drugačije? Kako?”
“Ne znam točno. Prisutniji si nekako.”
Nisam joj rekao o knjizi, o jutarnjem eksperimentu. Umjesto toga, predložio sam da večeras pokušamo nešto novo.
“Što to?” upitala je, s mješavinom znatiželje i zbunjenosti.
“Samo… uspori sa mnom,” rekao sam, osjećajući se pomalo neugodno zbog vlastita prijedloga.
Te večeri, prvi put nakon dugo vremena, nismo slijedili uobičajeni obrazac. Dopustili smo si vrijeme, za dodir, za istraživanje, za osluškivanje. Primijetio sam kako Matijina koža reagira na lagani dodir mojih prstiju, kako se njeno disanje mijenja kad dotaknem određena mjesta. I ona je primijetila stvari o meni, kako se stražnji dio mog vrata zateže pod nježnim pritiskom njenih usana, kako drhtim kada njeni prsti lagano prelaze preko unutrašnjosti mojih bedara.
“Nikad… nikad nismo ovako,” prošaptala je kasnije, ležeći pored mene.
“Znam,” odgovorio sam, još uvijek pokušavajući razumjeti što se promijenilo. “To je bilo…”
“Intimnije,” završila je moju misao.
Ta riječ odzvanjala je u mojoj glavi danima nakon toga. Intimnije. Ne intenzivnije u uobičajenom smislu, ne brže ili glasnije. Nego dublje, kao da smo po prvi put bili stvarno prisutni jedno s drugim.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.