Pisati i čitati naučili su nas još u osnovnoj školi, neke malo ranije, neke malo kasnije. Školske zadaće hrvatskog jezika tražile su od nas maštovitost i kreativnost prilikom opisivanja jeseni u zavičaju, ljetnih praznika ili pak doživljaja prvog snijega. Lektire su, između ostaloga postale neizostavni dijelovi sveukupnog obrazovanja, morali smo čitati, čitati i čitati, voditi dnevnike čitanja i razgovarati o pročitanim djelima.
A onda negdje na sredini puta polako se počelo baviti drugim stvarima, čitanje je ostalo usađeno samo onima koji su istinski voljeli provesti slobodno vrijeme čitajući razne knjige. Za sve ostale postojali su kratki sadržaji lektira na internetu ili film koji je često služio kao alternativa prilikom dužih lektirnih djela, primjerice Zločina i kazne.
Okej, svi se vodimo kao različiti pojedinci sa različitim mišljenjima i navikama, netko će radije slobodno vrijeme provesti igrajući igricu, netko će prespavati tih nekoliko sati, netko će provesti vrijeme na kavi, a netko će izabrati mirno mjesto i čitati. Svakom svoje.
Često sam se znala susresti sa komentarima poput „Što to opet čitaš, kakve su to gluposti?“, ili „Ajde nećeš valjda sad to čitati, idemo negdje van.“, ili čak iznenađujuće „Pa nisam očekivao/la da ti čitaš knjige.“.
Ako čitaš ti si pozer?
Često imam dojam da ako si mlad i čitaš knjigu pomalo imaš status pozera, nadobudne osobe jer što-si-sad-ona-umišlja-s-tom-knjigom-vidi-nas-kako-možemo-samo-slikati-naše-kave-i-scrollati-po-mobitelu. Ili sam možda samo ja okružena takvim ljudima, ne znam.
Čitanje je navika koja se stvara godinama i koja se vježba, hvala Bogu u 21.stoljeću smo, imamo literaturu o svemu i svačemu, možemo čitati preko pametnih telefona, preko laptopa, preko e-čitača, načina je previše a informacije kojima smo bombardirani svakodnevno iz medija jednostavno nisu dovoljne (a često ni potrebne s obzirom na relevantnost istih) za informiranje o određenim temama.
Kultura čitanja
Pa zašto je onda postalo logičnije da se ljudi i dalje hvale kako nisu pročitali knjigu od srednje škole, ako i onda, kako „nemaju vremena za tako nešto“ dok istovremeno osvježavanje društvenih mreža i opsesivno uhođenje tuđih života postaje glavna zanimacija svake kave, izlaska ili samo izležavanja u kući.
Često se uhvatim u mislima o tome koliko je čitanje knjiga oblikovalo moje stavove i razmišljanja i kako često mogu poistovjetiti neke životne situacije sa nečim „već viđenim“ u nekoj knjizi ili filmu. Jednostavno, poistovjećivanje s likovima, razmišljanje o tome što bih ja učinila u određenim situacijama ili kako bih ja riješila problem postalo je ono što me tjera da i dalje čitam, razvijam vokabular i vlastitu kreativnost.
Doduše, dolaskom na faks primijetila sam kako sam izgubila dobar dio te navike čitanja knjiga jer sam se više fokusirala na neke stvari koje mi svejedno nisu donosile ni upola toliko zadovoljstva kao kada bih odlutala u radnju nove knjige pa mi je trebalo skoro tri godine da ponovno počnem cijeniti vrijeme koje utrošim na čitanje, bilo literature za fakultet ili one koju sama odaberem.
To je ono što primijetim i kod drugih ljudi koji jednostavno čitaju, koji su već pronašli područja u kojima se najbolje snalaze i jednostavno ih nastavljaju razvijati i uživati u tome, za razliku od onih koji se vode klasičnom jednadžbom obrazovanje-posao-obitelj pa makar to značilo nesretan život „jer to tako mora biti“.
Ne mora, samo nemaš dovoljno mašte i hrabrosti da se odvažiš.
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
