Jedan novi svijet

Negdje sam između vremena i prostora. Zarobljena u hiljade tona metala, ni na nebu ni na zemlji. Zalutali pjesnik u bezdušnom svijetu onih koji su zaboravili biti ljudi. Nije da nisam čitala tuđa iskustva, nije da nisam očekivala da će biti teško. Nisam očekivala Ovo! Da se osjećam milion svjetlosnih godina daleko od sebe i od svijeta.

Kad pođeš da radiš i da se boriš za sebe i kad se odlučiš za brodsku karijeru postoje stvari koje ti niko neće reći i koje nećeš pročitati nigdje. Putovati svijetom i zarađivati je predivno. Raditi sa ljudima, ako to voliš kao ja, i uljepšati nekom veče ili odmor je takođe predivno. Svi to doživimo na različite načine. Svakog dana sve više rastem i učim s ovim ljudima i vidim kako je ponekad malo dovoljno da nekog usrećiš.

Došla sam ovde sa željom da poboljšam sebe, da upoznam druge kulture, naučim poslovanje, proputujem svijetom,  nešto i zaradim. Mnogi će reći da sam sigurno pošla samo radi novca. Jeste, novac je značajna karika u ovoj priči, ali ne presudna. Jer ono što ti u početku zvuči kao dobra plata zapravo su trice i kučine u odnosu na svakodnevni posao.

Neki baner

Sve vrijeme iščekivanja i uzbuđenja u početku splasne kad sjedneš u taj avion. Ja sam otišla sama. Niko me nije pratio. Mrzim rastanke. I misliš da će sve biti u redu i ne očekuješ da će let da kasni. U Njujork sam stigla sa 2h kašnjenja i kad mi je teta na šalteru rekla da sam zakasnila na sledeći let za Majami došlo mi je da padnem u komu. Taj osjećaj bespomoćnosti u tuđoj zemlji, napuštenosti i još u džepu nemaš više od 150$ sa kojim ne možeš kupiti kartu za juče… Kad ti kažu da si na čekanju i do poslednjega minuta ne znaš hoćeš li stići. I poželiš da nisi ni otišao. Stegneš zube koliko god snage imaš, dok sve ne popuca u tebi i kažeš da nema nazad. Tu si. Moraš dalje.

Stigla sam premorena, prestrašena i tužna. Nedostajalo mi je sve. Posebno on. I onda su počeli dani. Počelo je to što drugi vide na slikama sa Bahama. I ono o čemu ti ne pričaju jer se ili stide ili poriču da su bili početnici. Stide se sebe ili glume snagu. Na jednom brodu ima preko 50 nacija, svih religija, svih boja. I nisu svi dobronamjerni. Mnogi od njih rade preko 10 godina bez unapređenja i kad vide da Evropljani dobijaju visoke pozicije tako lako sve će uraditi da ti pomognu da pogriješiš. Ovo je svijet zaboravljen i bez duše. Ovde se izgubi moralni kompas tako lako i možeš da potoneš i budeš dno dna, ili da se izoluješ i sačuvaš dušu.

Zaboravi na prijateljsku ruku čak i od onih koji govore tvojim jezikom. Zaboravi na pozitivne i nasmijane ljude. Ovde je iskren osmijeh anomalija. Ima izuzetaka ali malo ih je. Za mnoge sam sveže meso. Početnik. Neko koga oni žele naučiti kako se postaje rob. Oni su ovde da robijaju, ja sam tu radi iskustva i znanja. Ja sam tu radi svog srca. Sad poželim da i nisam toliko žudila za svijetom. Svijet se može obići i na ljepši način.

Sve te fotografije na kojim se smiješim i pogledi i vidici, horizonti i okean… iza njih stoji more suza i još pet okeana onih ugušenih u sebi. Neisplakanih. Na rukama ne možeš vidjeti ispucalu kožu i zbog filtera ne vidiš podočnjake i lice koje gubi sjaj jer ne izlazi na sunce dovoljno često. Iza osmijeha se krije još gomila grubih riječi od kojih mi pucaju usne i zabetoniran osjećaj prognanstva i izopštenosti iz svijeta. Ovde ljudi dolaze da zarade novac koji će im omogućiti izdržavanje porodice i otplatu hipoteke. Ja sam zalutala. Ja sam prebogata sa svojim grumenom zlata ljubavi i svojim prijateljima… jebeš novce kad je prazna duša. I tu kuću za koju radiš kad niko u njoj ne vrišti od radosti.

Ako bih da pričam o poslu… pa, teško je. Prva tri dana te i trepavice bole. Smotan si i ne znaš šta treba da radiš i da li je to što radiš po pravilima. Pomoć možeš naći samo u sebi. I ta izolovanost je ono što smeta i grize. Jer si prepušten sam sebi. Jeste, za smjer uvijek možeš da pitaš. Za informacije o poslu, nipošto. Tu ste svi jedan drugom konkurencija i ko više zna više i vrijedi. Skoro pa kao u stvarnom svijetu. Jer ovaj svijet je imaginarija i iluzija. Ovo je svijet za koji ljudi čvrsto na zemlji ne znaju da postoji.

Ima ljudi koji zavole ovaj način života. Možda i ja budem jedna od njih, možda zavolim okean i gužvu, možda pronađem prijateljstva i možda poželim da nastavim da lutam. Neki ovde pronađu i ljubav. Ja sam samo pronašla otrgnute dijelove sebe. Pitanje je, šta ću uraditi sa njima?

Šta sam naučila za ovo kratko vrijeme tragajući za sobom između mora i neba?

Da nikad nisi dovoljno jak za sve u životu već uvijek iznova i iznova jačaš.
Kad misliš da si spreman na sve – nisi.
Kad misliš da možeš sve – ne možeš.
Uvijek i uvijek je novo iskustvo i nova snaga u tebi, nekad ne znaš ni odakle izvire.
Da se uvijek možeš osloniti na sebe i svoje srce, jer nema te navigacije koja se može mjeriti sa tvojom dušom.
U svakom mraku, koliko god beznadežno izgledalo, postoji svjetlost. Samo otvori oči i pusti srce da se nađe.
Iz najvećih oluja ćeš izaći mokar i ljut ali i jači i hrabriji.
Samo u najvećoj samoći ćeš čuti sebe.
Svoje granice sam određuješ al nikad ih ne crtaj riječima, jer na kraju, one postoje da bi se pomjerale.

I možda najvažnije što imam da prenesem odavde… ako ikad odlučiš poći negdje dalje od doma u potrazi za sobom, ne zaboravi da smo u ovom univerzumu svi jedno. Ne zaboravi da ostaneš čovjek ma koliko zveri bilo oko tebe. Ne zaboravi da imaš srce koje kuca i da ljubav postoji. Vidjela sam je ovde među nekim tako divnim ljudima koji se u svojim naboranim godinama još drže za ruke i paze jedno na drugo.

Selma Šljuka

Neki baner
No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.