Živimo u čudnome svijetu. Većina ljudi trči za poslom i obiteljskim obavezama, ne osvrćući se jedni na druge. Baš kao na pokretnoj traci, svi smo jednako kodirani, a opet različitih dimenzija, oblika, navika. Zašto je tako teško shvatiti da svi u sebi nosimo jednaku materiju od koje smo satkani?
Da i ovi što uživaju obilje imaju isti kod ispod kože, isto kao i oni koji ne uživaju u obilju. Gdje je nestala ljudskost i ljubaznost?
Ovo nije postalo samo vrijeme gdje je žena ženi vuk, nego vrijeme gdje je čovjek čovjeku vuk i većinu vremena svi su otok sam za sebe.
Životinje, ta mala nedužna bića, naspram nas gladnih predatora zaista nemaju nikakve šanse. Pate i umiru potiho sami daleko od ljudi, ili još gore, pored ljudi koji ih zaobilaze u širokom luku i preskaču. Kako i ne, kada bi na ljudsku nevolju jednako odmahnuli rukom i okrenuli glavu.
Nasilje se promatra, ne reagira se
Živimo u vremenu u kojemu se nasilje snima i slika mobitelima, tabletima ili fotoaparatima. U kojemu nije bitno drugome pružiti ruku, nego biti in tako da prvi objaviš video tuđe nesreće ili loše odluke. Nažalost, većina internet stranica i društvenih mreža danas služi samo za zatupljivanje mase. Postaje to mjesto gdje je sve prividno divno i bajno, gdje su – gle čuda, baš svi nasmijani i sretni, mršavi, nabildani i lijepi.
Gdje se prikazuju slike sa skupih destinacija tzv. godišnjih odmora posvuduša, koje ništa drugo ne rade osim naslikavanja. Gdje i običan smrtnik stavlja identične slike misleći kako će si manifestirati slično samo ako dovoljno dugo gleda u njih.
Današnji klinci nisu klinci, zaboravili su kako to biti. Nisu ona ista neopterećena djeca kakva smo bili mi. Ne igraju se toliko vani, ne poznaju ljepotu smrznutih obraza, ruku i nosa, duboko zavaljeni u snijeg na minus 20, dok se grade utvrde na ulicama i pokreću dječje igre.
Ne poznaju oni ni kako je hodati bos po tek pokošenoj najzelenijoj i najmekšoj travi, zureći u oblake i prepoznavajući oblike u njima. Ne znaju oni što znači čekati slatke male bubamare da prošetaju po tebi i uljepšaju dan.
Ne znaju ni kako je trčati napola gol po cesti i po kiši, veseliti se tim kapima koji nagovještaju prelazak s proljeća na dugo toplo ljeto. Kiši iza koje se stvara jedna velika prekrasna duga. Upravo ona koja te tjera na to da vjeruješ u čuda, da vjeruješ u jednakost svih unatoč različitim bojama kože, unatoč jezičnim i vjerskim barijerama. Kasno je sada pisati o tome kada ni u vlastitom dvorištu ne priznajemo jednakost.
Nažalost, neki novi klinci su zaraženi internet virusom i samopromocijom bez pokrića. Dok šetaju ulicama, ne primjećuju ni biljke, ni životinje, niti čuju ptice, niti gledaju veličanstvene krošnje u predvečerje.
Zaneseni su sobom i tehnologijom, natječu se tko će ljepše izgledati na stranicama, tko će više lajkova skupiti, tko će od toga profitirati. Internet je trebao biti mjesto sveobuhvatne edukacije, pružiti nam svima ono što ne možemo čuti na predavanjima u školi, ono što ne možemo platiti. Nadomjestak za skuplje hobije ili skuplje knjige i časopise. Mjesto gdje se ljudi povezuju i razmjenjuju kvalitetna iskustva i sličice.
Nije do tehnologije, do ljudi je
Nije do interneta, već do nas. Pojavom tehnologije umjesto da smo procvjetali, mi smo skupa potonuli kao Titanic. Ili kao i Eva, koja je od jabuke i jednog zalogaja napravila zlo, tako smo i mi od tehnologije napravili pošast koja hara danas gore nego nekoć epidemija kuge.
Uništava naš kod iznutra i izvana. Krivi smo mi jer postajemo zombiji povučeni u virtualni svijet, oni koji ne mare za druge jer su pronašli lažni mir i utočište u nečemu što nije stvarno, već fiktivno.
Smatramo se boljima i uspješnima ako smo povezani online, ako dijelimo laži i gluposti jedni s drugima. Ono što bi svi trebali napraviti jest ugasiti na dan svu tehnologiju, ili barem onu nepotrebnu. Naučiti koristiti mreže na pozitivan način.
Na način koji nam pomaže otkriti i unaprijediti samoga sebe. Pronaći sebe u cijelom tom ludilu postalo je čudo i blagoslov. Milijuni lažnih ega i identiteta. koji pišu o zdravlju, izgledu i brizi o sebi a provode 15h dnevno igrajući igrice ili izrugujući se drugima. Ne znaju oni za mir, za timski rad i druženje.
Pitam se, koliko problema će se još nagomilati prije nego li se cijela masa obrati?
Tko li će u te današnje klince udahnuti život i izvaditi ih van kuća i stanova da upijaju ovo jedinstveno iskustvo. Barem pripradam generaciji koja je to imala i cijenila. Koja se i danas trudi zamijetiti i cijeniti sitnice u danu, radovati se osmjesima prolaznika, pahuljama snijega, suncu i vjetru. Svi smo u prolazu.
Želimo i trebamo postati produktivni, postati bolja verzija sebe ali na koji način, ovisi od osobe do osobe. Najprije ovisi o našim roditeljima. Oni su ti koji bi trebali postaviti granice, naučiti djecu dobrim navikama i zahvalnosti.
Dječji egoizam
Previše je razmažene, samožive i egoistične djece. Koja se za koju godinu neće znati brinuti za sebe, kamo li pomoći vlastitim roditeljima. Furaju oni svoju lažnu furku. Žele dohvatiti zvijezde, ali zvijezde i svemir se skrivaju u nama, ne znaju oni to..
Što prije otkriješ sebe, da imaš sve što ti je potrebno za sreću, nećeš jaukati i plakati nad svojom “jadnom” sudbinom.
Neće ti biti žao jer netko tamo ima najskuplju šminku, cipele i putovanja. Trudit ćeš se postići sve sam, vjerujući da ćeš napornim radom i planiranjem manifestirati to. A ne sjesti pod kakvo drvo i sanjariti da su sve materijalne blagodati tebi nadohvat ruke jednim treptajem oka.
Shvatiti ćeš da ima i previše onih kojima je stvarno potrebna pomoć. Da ima ljudi koji bi radili a ne mogu jer su invalidi. Ima i previše siromašne djece koja bi dala sve za tvoju jednu knjigu da nauče nešto novo, dok ju ti odbacuješ jer je suviše naporna i dosadna.
Shvatiti ćeš da imaš previše šminke i odjeće, da je život prekratak da bi se zamarala time kako se koja boja slaže sa kojom. Shvatiti ćeš da je prava ljepota ona što sjaji punim sjajem u tvome oku i osmijehu jer odražava tvoju dobrotu i tvoju srž. Shvatiti ćeš da su najljepše i najbolje osobe one koje s godinama postanu iskrene same sa sobom i okolinom, šireći mir i male sitnice pažnje prema strancima u prolazu.
Nismo neuništivi
Možda smo svi znatno različiti, ali dijelimo jednu zajedničku istinu – nismo neuništivi.
Nitko od nas neće ostati ovdje, koliko god nam se dimenzije, oblici, navike i misije razlikovali. Svi ćemo otići jednoga dana. Neće nas spasiti niti Manolo cipele, niti putovanje na Bahame, niti silan novac koji smo zaradili. Zna se da svi idemo u istu kutiju.
Photo by Angelina Litvin on Unsplash
Premda može biti od najkvalitetnijog drva izrađena, sa zlatnim slovima, ipak je to samo tamna skučena kutija. Koja će sav tvoj život usisati i zarobiti. Izgubiti ćemo sve što smo imali, shvatiti tad da nismo imali ništa osim sebe i naše percepcije svijeta, naših iskustava ugraviranih u naše tijelo.
Potrudi se da ispričaš svoju priču i da širiš radost drugima. Jedino radost će učiniti tu razliku kada uđeš u kutiju. Neki će se svojim duhom uspjeti osloboditi tih okova i izaći, drugi će ostati u kutiji upravo jer su cijeli život razmišljali u okvirima kutije.
Razmisli. Baš radi toga moramo više pozornosti pridavati jedni drugima, jer svi smo zaista samo prolaznici. Nauči koristiti informacije u dobre svrhe, i samo takve dalje širi. Ono radosno, ono kvalitetno, ono istinski lijepo. Pokažimo novim klincima ljepšu strana života i društvenih mreža.
Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.