Uzaludno se nadam da još ima pravde na ovom svijetu. Možda sam preveliki idealist. Dječak koji ne želi odrasti i ima privilegiju živjeti svoje snove. Ali ljudima bi ti snovi koje nose u sebi nešto trebali značiti. Kao i njihova riječ… Jer na kraju dana riječ je jedino što imaš. I trebaš stajati iza nje.
A ljudi svašta obećaju. Prvo nude brda i doline. Na kraju se njihova brda svode na hrpice prašine ispod tapisona. Pa čistačica petkom popodne kad sprema ured poludi jer se “sve uvijek negdje nagura” i “ljudi ne shvaćaju da će se udaviti u svom smeću”. A zapravo nije ni svjesna koliko je u pravu. Svak se davi u svom smeću. Rijetki su si to spremni priznati.
U posljednje vrijeme nisam euforičan ni osobito romantičan. Znam da je ovo kolumna namijenjena prije svega ljepšem spolu, ali nemojte mi zamjeriti što sam je pretvorio u svoje malo utočište u kojem prosipam što mi stoji na duši.
Nisam mislio da će mi ta “psiho – terapija” kako Mare naziva pisanje, toliko pomoći. Sad jedva dočekam trenutke samoće i prisebnosti da ih odvojim za sebe i za vas.
Ne znam pisati o tome kakav bi netko trebao biti. Ja vam ne mogu prodavati fore kao mnogi drugi kolumnisti jer nisam novinar i ne znam sve te floskule. Običan sam čovjek koji samo može reći što vidi. A vidim toliko mnogo stvori koje su toliko krive. I toliko mnogo nesretnih ljudi.
I vidim Nju, u njenoj lažnoj sreći i njenoj vlastitoj kuli od sapunice što će se ubrzo rasplinuti. Shvatio sam da volim sjećanje. Na ženu koju sam jednom poznavao i volio. Sjećanje na ženu za koju bih učinio sve, da nije onog dana hladno otišla od mene. Imao sam mana, ali možda idealistički vjerujem da svatko zaslužuje da ga se barem sasluša.
Ona nije učinila ni to.
Sad godinama kasnije. Gledam kako gradi svoju mrežu oko mene, očajnički pokušavajući ispraviti svoju tadašnju grešku. Svoj odlazak. Ali ne može to ispraviti, kao što ni ja ne mogu ispraviti činjenicu da sam griješio i doveo je do toga da ode. Djela uvijek imaju posljedice. Uvijek.
Jutros sam dugo razgovarao s Mare. Njen je svijet mnogo drugačiji od mog. Ona voli bezuvjetno. I stalno nekog vraga oprašta. I griješi. I priznaje da griješi.
“Gle stari, nitko nije savršen, a ja sam blizu savršenstvu k’o krava u baletnoj suknjici. Ali ili ćeš se suočit’ s onim što imaš i nemaš i jesi i nisi, ili ćeš fino izgorjet, pa si ti sad misli, što je pjesnik htio reći.”
Nakon toga mi je lijepo upakirala bok jer još uvijek ima bronhitis i ne da joj se razglabati u nedogled o mojim “kvazi problemima” kako ih ona zove, pa sam sjeo u fotelju, k’o neki oronuli starac i počeo analizirati koga ja to vraga radim?
Počeo sam vezu sa ženom za koju sam mislio da je ona prava, sve do trena dok se nije opet vratila u moj život i pokazala da je divna i krasna ali nije prava. Vezu sa ženom koja se tek rastaje i koju ni pod koju cijenu ne smijem povrijediti, jer joj barem toliko dugujem.
S druge strane sam shvatio da ljudi koji vole, ostaju vjerni toj ljubavi čak i kad ona padne jako nisko. Čak i kad ih guti i kad je sve protiv njih i kad im se ruši svijet na glavu. A opet to nekako stoički podnose. A ja samo iskreno, dođem ovdje i kukam. I sad se tek zapravo nalazim u potpuno nezavidnoj situaciji.
Sjećam se da sam još prije dva mjeseca pametovao mojoj Mare kako bi ona trebala postaviti svoj život, a onda sam skužio da ona jako dobro pliva, pa čak i na suhom. I da je otišla mnogo dalje no što bih ja ikad išao, u borbi za ono u što vjeruje. Lijepo mi je vratila šamar, svaka joj čast.
I rekla mi je da se iskopam sam kako sam se i zakopao. Jer sam tu istu stvar ja rekao njoj. Prije dva mjeseca.
Ona sad negdje doma pije čaj i liječi bronhitis, ali ima stav i drži ga se. To ju zapravo čini savršenom, iako to ona ne vidi niti se time opterećuje. A ja sam ovdje u fotelji, s laptopom na krilu i skrivam se od žene koju sam idealizirao i volio pola svog života.
Sad kopčam da nisam zaljubljen u nju. Bio sam zaljubljen u svoju sliku nje. Sad bih ponovno napravio poveznicu s nečijim životom, ali mislim da bi me katapultirala i odavde i iz svog života, pa ću se suzdržati. Reći ću samo: bravo curo, ženo, kraljico… i sorry što sam bio budala koja te nije slušala, pa budimo iskreni skoro nikad (izuzev pisanja ove kolumne).
Dobro si mi rekla da ću se opeći. Dobro si mi rekla da ne obećajem što ne mogu izvršiti a još bolje da je ljubav nešto sasvim drugo a ovo želja do još jednom imam “što mi je bilo nedostupno”.
Sad je dostupno i nije više zanimljivo. Mi muškarci smo glupi zar ne? I previše volimo taj lov koji nam tjera adrenalin u vene. Eto ja ga volim. Samo cijelo vrijeme lovim krive stvari i krive ljude, a oni pravi me mimoilaze.
Sutra ću opet obući odijelo i biti car u svom uredu i sklopiti neki dobar poslovni deal, ali ću slučajno ostati dulje na poslu pa s kolegama otići na cugicu (što izbjegavam stoljećima) jer jednostavno ne znam kako se suočiti s Njom. A Njoj ću s druge strane reći da imam užasno puno posla i po povratku kući kupit ću joj veliku Milku. i tako dok ne prođe njena rastava i dok ne stane na svoje noge, a onda. Onda ću opet biti kreten.
Ovaj put s čajem i nekim suhim, tvrdim keksima…
Marin
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!