Pun mi je kufer, a ima za još jedan!
Ako kažem da volim kuhati, onda sam rob svojoj obitelji, glupača koja ni ne zna da ju iskorištavaju, budala koja nije emancipirana! U kuhanju za svoju obitelj, navodno su uživale samo potlačene i nepismene babe iz prošlog stoljeća!?
Ako kažem da sam sretna u braku i da volim svog muža, onda sam također glupa, jer ne znam što je sreća, jer nitko ne može biti sretan u braku, uz tople preporuke da provjerim da li me vara, jer svi danas varaju. Uostalom, sigurno samo glumim sreću, da bi prikrila svoj nesretan život u suživotu s muškarcem!
Ako kažem da volim svoj posao i poštujem firmu za koju radim, to također nije ok, jer svi smo danas iskorištavani i maltretirani, loše plaćeni i omalovažavani! Glupa sam jel’ ne kužim da ne mogu biti zadovoljna, jer to jednostavno nije u duhu današnjeg vremena!
Ako kažem da sam uživala u majčinstvu, opet nije dobro jer majčinstvo je danas nešto najgore što se može dogoditi jednoj ženi! Ako mislim da sam bila sretna, onda je to zato što sam bila mlada i glupa!
Ajde da odj**emo s tim negativizmom!
Ajde da prestanemo biti usrano i negativno društvo koje živi od toga da kuka, žali se i afektira!
Moj muž je muškarac, ja sam žena. Različiti smo i to je u redu! Povezuje nas ljubav i poštovanje, a zajednički život nas veseli! Što nije u redu s tim? Volim ga i kad sam ljuta, volim ga i kad mi se ne da, volim ga i kad ga ne volim. Nije kraj svijeta ako nije uvijek sve po mom i ne mislim da me se mora gladiti perom po dupetu! Mislim može ako može, ali nije greda ako ne može! 😉
Problemi postoje da bi ih rješavali, a posao da bi ga odradili.
Nije uvijek sunčano, ali ne pada ni kiša uvijek!
Zašto to nije više danas ok?
Zašto uživamo biti jadne i frustrirane?
Zašto uživamo kukati i cmizdriti?
S jedne strane si utvaramo da smo svemoguće, s druge strane smišljamo svakom rješenju njegov problem. Želimo potpun život, ali neka se složi sam Želimo biti sretne, ali ne želimo se potruditi oko sreće! Hoćemo biti mame, ali ne želimo zbog djeteta mijenjati svoj način života!
Ne valjaju nam muškarci, njegovi roditelji isto, familija mu je nakaradna, djeca su iscrpljujuća, naporno je ići raditi, frustrirajuće je pospremiti kuću, kuhanje je out… a mi smo super savršene i zaslužujemo život iz bajke. Još samo da dokučimo zašto nam život liči na basnu?!
Možda zato što ne stojimo iza svojih odluka, nemamo radne navike, ne znamo rješavati obične dnevne probleme, ne poštujemo sebe niti ljude oko sebe, ne znamo voljeti, ne želimo se potruditi… ne znamo točno što hoćemo, niti imamo ideju kako da do toga dođemo!
Većinu vremena sam sretna, a kad naiđu problemi potrudim se da ih riješim, pa sam dalje opet sretna!
To mi se čini sasvim u redu!
Kako se vama čini?
Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me bocnuo netko kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. 🙂
Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit! Zloba je štetna za jetru, a patetika… patetika je tek tihi ubojica duše.
