Znam da sam dugo trčala, spoticala se… bila sam bosa i gola. Udarala sam o granje, koje me grebalo po koži, osjetila bih žarenje, tamo gdje bi zarezalo dublje. Ali i dalje sam trčala. Kamo sam to jurila? Kome?
U daljini se naziralo neko mutno sivo svjetlo. Izgledalo je, kao da je tamo, odmah iza šume, ali što sam više trčala, shvaćala sam da je to svjetlo duga koju nikad neću dosegnuti. I odjednom sam stala i osvrnula se. Oko mene su titrali bljeskovi. Prvo mi se činilo kao da gledam film, a onda sam shvatila da su ti sjećanja…
Sjetila sam se jedne naše svađe. Bio si ljut na mene i ja sam bila ljuta na tebe. Želio si otići, a ja sam ti tako snažno opalila šamar, da ti je lice bilo crveno a oči pune suza. Sjećam se kako sam te tad zagrlila i kako si me stisnuo uz sebe. Nismo se razdvajali satima. I sjećanje je minulo.
Vidjela sam kuhinju, ali nije onakva kakvom je pamtim. Pločice su nove kao i police, u kutu je još stara peć na kojoj je mama kuhala. Dižem pogled, prema prozoru koji se čini nekako dalek. Penjem se na stolicu u kutu i gledam kroz prozor… pada snijeg. Vidim polje iza kuće i stari orah pun snijega i onu duplju u kojoj se uvijek skrivala vjeverica. Zapitam se kako se to tu našlo, kad je susjed prije više od 15 godina srušio to staro drvo i na tom polu napravio radionicu. Spuštam glavu i gledam svoje ruke, tako su sitne. Čujem tatin glas – Opet se penješ, budeš pala, ajde idemo kititi bor…
Bor? Zar je badnjak? Spuštam se pažljivo sa stolice i idem prema spavaćoj sobi svojih roditelja, mama upravo rasprostire stolnjak preko plavog stola kojeg smo odavno bacili, a tata podiže borić. Osjećam miris smole i iglica koji se miješa s mirisom kolača. Rukom prelazim preko anđelaka zamotanih u bijele papiriće i pronalazim svoje omiljene ukrase. Tren zatim, tata me podiže da ih objesim na vrh, a onda se okrećem i ugledam tebe… stojimo u hodniku i kitimo bor, ti stavljaš nekog smiješnog djedicu kojeg smo skupa kupili i smiješ se. Oko nogu mi se mota stari, žuti mačak, kojeg već odavno nema i ja se saginjem da ga pomazim… “Nedostajao si mi prijatelju” – prošapćem. Ti se saginješ i gledaš me svojim velikim, toplim, zeleno modrim očima i šapućeš: Volim te…
“Vooooolim te… jesi me čula!!! Probudi se… što si to uradila??!!!” – čujem te kako vrištiš u pozadini dok te gledam ispred sebe…
– neobičnog li osjećaja, pomislim…
To be continued…
Helena
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
