Ponekad jednostavno ne možeš. Sitnica je dovoljna i ti već sjediš i plačeš. Sitnica, ponavljaš u sebi dok cmoljiš u jastuk, proklinješ svoju slabost. Jebena sitnica. Što bi da ti nešto stvarno je? Što bi da umireš od raka? Da ti netko blizak umire? Što bi da moraš na ulicu, da kopaš po kontejneru i pokrivaš se kartonskim kutijama? Koliko je samo ljudi na ovoj planeti kojima je stoput gore nego tebi? Eno, susjeda Kata ima bolesno dijete, sama se brine o njemu i odgaja ga. I kad god prođeš pored te žene na njenom je licu blagi osmijeh, iako ima sva prava ovog svijeta da sjedi i plače, žali se na težak život. A vidi tebe. Sitnica te slomila…
Primijećujem, većina nas kao da je odgajana po ovom principu – principu usporedbe, i sada kad smo odrasli samo nastavljamo tradiciju, ponavljamo i sebi i drugima ono naučeno.
Kad god smo bili tužni i nesretni, naši bližnji bi, s ciljem da nam naravno pomognu, dali sve od sebe da ukažu na to koliko je naš problem mali i beznačajan. Koliko je naša tuga besmislena kad je posjedneš pokraj neke daleko veće i koliko bi mi zapravo trebali pucati od sreće. Otvaraju nam oči, plemenito, s najboljim namjerama, ističu sve ono što posjedujemo, a o čemu netko drugi možda samo mašta i sanja. Nekad je to sama činjenica da si zdrava, imaš obje ruke i noge, nekad ta da imaš posao, krov nad glavom, djecu, obitelj, mačku, psa. Što god. U svakom slučaju, bogata si, blagoslovljena i nemaš pravo plakati ako ti se nedajbože neka tamo glupost desi. Osjećati tugu ako netko prije ne udari pečat “dovoljno je loše za suze” je nedopustivo.
Osobno, smatram da je umanjivati nečiju tugu, koliko god banalan razlog bio za osjećanje iste, nešto najgore što možete učiniti za osobu koja tuguje. Tko se to ikad zapravo zaista osjećao bolje nakon one isprazne; sve će biti u redu ili nije to tako strašno? Tko se stavljanjem etikete beznačajnosti riješio svoje tuge, koga su to svi ti dobronamjerni savjeti ojačali, učinili otpornijim? Nikoga. Sve što se jačalo je vještina gradnje visokih bedema da bi se sakrilo od svijeta koji odbija objeručke prihvatiti sve naše nijanse.
Sitnica je uostalom rijetko kada sitnica. Obično je posljedica dugog niza sitnica koje su s vremenom postale lavina. Ja sam se znala rasplakati zbog kiše koja mi je onemogućila planirani izlazak, zbog razbijenog tanjura, zbog autobusa koji mi je utekao ispred nosa, zbog jednog običnog neću koje bi mi prkosno uputio sin… i baš nikad te radnje nisu bile izravni razlog mojih suza, tek okidač. Kap koja je prelila čašu. Pa čak i oni manje banalni događaji od navedenih, i za njih je potrebna karika, poput onih papirnih lanaca koje smo izrađivali kao djeca i vješali po sobi za vrijeme rođendana i zabava – potrebno je spojiti bezbroj malenih šarenih papirića da bi se postigao konačni efekt. Mnogo malenih boli prije nego slavina popusti i suze poteknu.
Živimo u svijetu potiskivanja. Često su naše prave emocije okarakterizirane kao neprikladne i nepoželjne pa takav ishod nekako i ne čudi. Riječnik nam je pun rečenica (kako za sebe, tako i za druge) poput: Ma pretjeruješ, ne znam koji ti je, Opet nešto dramiš, Ne znam što ti tu ima bit teško, Stisni zube, šta si takva p…, Što brineš bezveze, Znaš li ti kroz što sve ljudi prolaze, Eh, da samo znaš kako je bilo meni kad sam… nastavite niz.
Da li se nakon ovih rečenica osjećamo bolje? Postajemo li zaista jači u ičemu drugome osim u okretanju leđa svojim autentičnim emocijama? Dobivamo li ikakvu drugu poruku sem one; to što osjećaš – ne osjećaj. To što osjećaš – ne valja. To što osjećaš zakopaj negdje duboko u sebi, navuci onaj plastični osmijeh na lice i kad te netko pita, kako si, reci – dobro sam. Onoj nesretnoj duši što plače zbog neke tamo sitnice reci da se sabere. Ne prekidaj tradiciju, šteta je.
Zbog one blažene ravnoteže kojoj svi težimo prisiljeni smo stalno petljati po vazi života, tražiti onaj svoj ideal. Nažalost često se dogodi da oduzimamo ono što nam je svima prijeko potrebno; razumijevanje prije svega, isto ono kojim se volimo nemilo razbacivati, a koje potpuno zakaže čim se ukaže prilika, te dodajemo ono čega zaista nikome ne treba; kritike, osude, neprihvaćanja…
Brankica Stanić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
