Jurio sam šumom, jurio da stignem k Njoj. Goreći od želje da je vidim barem na tren. Sve ovo ionako sam radio zbog Nje… zbog Nje, tako lijepe, tako krhke, tako posebne, tako mi zabranjene… Mučio sam se s tim mislima ali nisam bio spreman otići daleko i ostaviti je da živi svoj ljudski život, ne sad kad sam znao kakva opasnost na nju vreba u njenom vlastitom domu.
Stigao sam brzo do ruba šume s kojeg se bacao pogled na prostrano dvorište i lijepu kuriju okruženu stoljetnim stablima. Noć je bila odviše tiha, samo se vjetar razvlačio nebom ispod nakupljenih oblaka.
Zatim, potpuno nenaslućeno oko mene se razvukao oštar miris sumpora i gorkih trava. Osvrnuo sam se začuđeno i s druge strane dvorišta, u sjeni visokih smreka ugledao dva zažarena oka. Ljubičasta nijansa tog prijetećeg pogleda, bliještala je kroz noć. Instinktivno sam zauzeo obrambeni stav, spuštajući se u polučučanj i podižući usne iznad iskešenih očnjaka. Krv one plahe košute davala mi je snagu za ovaj okršaj koji je imao uslijediti.
Gorući pogled nije se odvajao od moga lica a zatim je tanašna, blijeda ruka pokazala da je pratim. Krenuo sam lagano za njom, ne mareći što tako otvoreno prelazim preko dvorišta, znajući da bih nekome s prozora bio samo sjenka što je tuda minula u hipu.
Zašavši u sigurnost smrekinih sjena i tamu šume, ugledao sam je… nju, guvernantu.. ali ne, to nije… to nije bila ona. Smrad sumpora širio se šumom dok je ona stajala nasuprot mene i gledala me s iskrivljenim smiješkom.
„Što si ti?“ – izgovorio sam ljuto.
„No, no vampirčiću, to nije ton kojim ćemo razgovarati.“ – procijedila je kroz zube još uvijek na licu vidno zadržavajući onaj posprdni smiješak.
„Nemoj me podcjenjivati vještice.“ – prosiktao sam na nju, dok mi je iz grla šištao zrak, bijesan i spreman da je svake sekunde zdrobi.
„Vještica nisam, a što sam važno nije.“ – poigravala se riječima.
„Ovdje sam da govorimo o maloj. Što ti imaš od nje? Uzmi je i nosi mi je s očiju.“ – prosiktala je grubo.
„Ti očekuješ da ću je ja ubiti kako tebi ne bi više stajala na putu?“
„Vampir si, uzmi je. Osladi se njenom krvlju, što bi uostalom drugo od nje mogao željeti?“ – izgovorila je jedva mičući usnama.
„Ne zanima me njena krv, ali tvojom bih se već mogao osladiti takneš li je!“ – jasno sam joj želio dati do znanja da je „mala“ kako ju je ona nazvala pod mojom osobnom zaštitom.
„Ti ćeš braniti TO stvorenje?? TU spodobu?? To ljudsko čedo, od nas toliko manje vrijedno??!!“ – zarežala je na mene.
„To se tebe čudnovata ni malo ne tiče. Imaš se samo držati podalje od nje.“ – odgovorio sam i okrenuo se, skočivši na granu iznad nje. U to se lecnula ali ništa nije rekla. Bojala se ali ne toliko da bi ustuknula i pobjegla glavom bez obzira. Nisam bio siguran što je ona, da li vještica ili neki demon na kojeg još nisam naišao. Njen smrad bio je nepodnošljiv. Pitao sam se kako sinoć nisam nanjušio ništa osim njene zlobe. Sinoć ona je bila posve ljudsko biće. Ta spoznaja da ništa o njoj ne znam vrijeđala me i izluđivala istovremeno.
„No, što je vampirčiću? Moj miris nije ti dovoljno cvjetan poput njena? Ne odgovaram ti?“ – dražila me ali nisam reagirao. Nastavio sam kružiti oko nje, šećući granama smreka što su je okruživale.
„Od svih prokletih kurija na ovome svijetu, ona budala morala nas je dovesti baš u ovu. Ovu!! Tu gdje bdije vampir, branitelj priprostih djeva!“ – siktala je bjesneći očito na oca moje ljubljene.
„Nisi morala poći s njima ako ti ovo malo carstvo gdje ‘vampir bdije nad priprostim djevama’ ne odgovara. Dovoljno si zla toj obitelji već nanijela. Još uvijek se odavde stigneš izgubiti, ako ti je život mio.“ – procijedio sam uputivši joj smiješak i moje su oči zasjale. Bio sam spreman okončati ovo neželjeno ‘druženje’.
„Ti znaš?!?!?“ – zgroženo je zarežala.
„Ja sve znam. Vidiš ‘vampirčić’ te jako dobro čita dok u ljudskom liku svijetom hodiš.“ – počeo sam se igrati riječima kako bih joj pokazao tko je u ovoj igri zaista opasniji.
„Što hoćeš?? Uzmi onu lutku i vodi je odavde, ionako ćeš mi samo olakšati.“ – zavrištala je i pretvorila se u oblak dima. Tren zatim ničeg nije bilo na mjestu gdje je stajala.
Skočio sam s grane i onjušio zrak, miris sumpora mahnito je blijedio. Pojurio sam prema kuriji i u hipu se našao na balkonu svoje malecne štićenice. Ona je ponovno spavala, mirno, blaženo. Otvorio sam prozor i uskočio u njenu sobu. Osluhnuo sam zvukove noći i nabrojio 5 srdaca što su u toj kući snivala. Vještica nije bila ovdje, ili barem nije bila u ljudskome obličju. Sklupčao sam se uz Njen krevet i pokušao razbistriti misli. Listao sam knjigama pohranjenima u svoje pamćenje. Listao između lica svih demona koje sam susreo za svoga duga postojanja i onih o kojima sam imao čuti. Nijednom opisu nije odgovarala. Postojalo je samo jedno objašnjenje, ona nije bila nešto s ovoga svijeta.
Stao sam razmišljati, ako prije zore odem, ostavljam je nezaštićenu tijekom čitavog dana, a ne znam i ne mogu znati da li ono zlo stvorenje svojim moćima raspolaže jednako vješto i danju i noću.
Uvijek je tu pretpostavka da ona ostaje s ocem i braćom, ali braća su već poodavno spala pod utjecaj „guvernante“ a otac je njena priglupa marioneta. Na njih se dakle nitko ne bi mogao osloniti.
Preostaju kućepazitelj i njegova žena. On se doimao kao vrlo strogo ljudsko biće, strogo katolički nastrojeno i ne bi ga se dalo samo tako staviti pod moj utjecaj. Tu je još jedino njegova žena, vješta kuharica koja malo priča i rijetko izlazi iz kuće. S njom bi bilo lako.
Ustao sam u hipu, otvorio vrata i tren kasnije već stajao pred vratima njihove sobe. Sklopio sam oči i dozvao je mislima:
„Anko, ustani. Posve tiho. I dođi mi“
Istovremeno moje su se misli spojile s njenim snovima. Začuo se tih šušanj, ljudskom uhu neprimjetan i zatim su se vrata sobe lako otvorila. Izašla je u hodnik, očiju na pola rastvorenih, ali otupjelih, u njima vidjela se samo daljina.
Odlično, sasvim mi je postala podložna.
„Anko slušaj me pažljivo.“ – govorio sam mnogo ispod razine ljudskog glasa, a ona je samo potvrdno kimnula glavom.
„Od sad će uz tvoj redovni posao u ovoj kući, tvoj najvažniji zadatak biti da bdiješ nad djevojčicom. Ništa joj ne smije nauditi. Guvernantu nikada ne smiješ ostavljati na samo s njom. Ako joj opasnost zaprijeti, imaš je braniti vlastitim životom. Dat ću ti dio svoje snage. Pij Anko.“
Noktom sam zarezao kožu svoga zapešća i krv, boje tamna baršuna kliznula je mojom rukom. Pognula je glavu i usne oslonila na moju ruku.
„Tako je Anko, pij, samo pij.“
Posezala je halapljivo a ja sam je puštao, znao sam da to neće biti dovoljno da se povampiri, ne bez mog otrova u svome tijelu, ali dat će joj u potrebnim trenucima nadljudsku snagu. Sve ostalo vrijeme bit će posve normalna, brižna domaćica, koja će samo osjetiti neopisivu navalu majčinske ljubavi svaki put kad ugleda moju milu djevojčicu.
„Dovoljno je Anko. Vrati se sada u postelju i nikada ne govori o ovome. Nikome.“
Kimnula je glavom poslušno i vratila se u svoju sobu. U hipu sam poletio uz stepenice kurije i osjetio smrad sumpora što se razvlačio zrakom. Vještica me čekala pri kraju hodnika, nasuprot ulaza u sobu moje ljubljene. Oči su joj se ponovno žarile ljubičastim sjajem i zlobno se smješkala. Prošao sam pokraj nje i posprdno se nasmiješio. Ustuknula je, naglo uvidjevši u mom smiješku da se nešto promijenilo i da je njena vladavina u ovoj kući naglo spala s konja na magarca. U hipu se ponovno pretvorila u dim a ja sam za sobom tiho zatvorio vrata. Malena je i dalje mirno snivala.
Bilo je vrijeme da promislim što ću dalje, nisam dovijeka mogao „stanovati“ u hotelskom apartmanu. Morao sam joj doći blizu, posve blizu. Bilo je vrijeme da prokopam po poslovima njena oca. Tu sam nekako predosjećao svoju priliku.
To be continued…
Marija Klasiček
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com