Ljubav između braka i razvoda

Čini mi se kako se ljudi nikad nisu voljeli do sada. To ljubav pršti na sve strane, tepanja, prenemaganja, slike, ma ideala. Nikad se više o ljubavi nije pričalo, a ni pisalo. Nikada joj se nije stavljala takva “kruna” kao da je to jedina stvar ovome svijetu. Šta nam se desilo? Jesmo li zaista počeli toliko da se volimo? Zar su se neke zvijezde poklopile pa su to svi pronašli svoju srodnu dušu  i sada svi srećni žive? Malo vjerovatno jel da?

Ako je tako, zašto je ovo doba kada imamo najviše razvoda?  Zašto se razvodi većina tih parova što se sastala? Šta se desilo sa tom silnom ljubavi koja ih je povezala i dovela na ludi kamen? Zašto sada odjednom se sve baca u vodu  i ide dalje?

Složili smo se već nebrojeno mnogo puta da je ovo neko ludo vrijeme koje je došlo. I jeste, ludo je. Ludo je u svim sferama života. Ludo je jer smo ludi mi. Jednostavno. Nikad se manje nije cijenilo ono što bi trebalo biti cijenjeno a nikad više ovlasti nismo imali u svojim rukama. Zovu to demokratijom, a ja se pitam da nisu malo pogrešno shvatili značenje te riječi. Imamo previše izbora u svemu a  previše nikada nije dobro. Imamo previše samostalnosti u donošenju odluka, što ne bi trebalo biti loše međutim jeste jer ljudi nisu dovoljno mentalno zreli  i svjesni posljedica svojih odluka koje donesu u datom trenutku.

Nisu jer prilikom odrastanja nisu dobili dovoljno “realnog života” da bi sazreli i postali pravim ljudima. Pa da, opet sve kreće iz kuće. Opet sve zavisi od vaspitanja, od porodice u kojoj se odraslo, od odnosa tih ljudi u toj porodici  i svega što je određena osoba iz tih svih situacija naučila, na šta se navikla i sa čim se borila. Ne možemo očekivati da neko ko je došao iz porodice u kojoj su postojali nezdravi odnosi, nedovoljna posvećenost i loše odgajanje bude spreman da oformi sopstvenu zdravu porodicu. Logično je da će takva osoba prije svega silno željeti normalnu zdravu porodicu u kojoj vlada harmonija, međutim isto tako je logično da ona neće znati da takvu oformi, ili ako se desi da je i oformi neće znati da je čuva, ciieni i poštuje. Kako da zna kad u glavi ne postoji svijest o tome? Dešava se da se spoje dvije različite ličnosti, osoba koja je spremna na brak i osoba koja nije. Desi se ljubav, desi se brak, desi se porodica i desi se pakao. Osoba koja je bila zaista spremna za brak silno pokušava navesti onu drugu stranu na svoju vodenicu. Ne kažem, ponekad se desi da uspije da promijeni narav te osobe i da na kraju ipak ima neki iole normalan brak. Ali mnogo, mnogo češće se desi da se ta osoba ne promijeni, bilo da je nepodobna za promjenu ili da se jednostavno svojih izborom ne želi promijeniti. I šta se onda dešava? Ispašta ona druga strana, ispaštaju djeca. I naravno, ako je ta druga strana iole normalna osoba, tražiće razvod. Niko ne želi živjeti loš brak zar ne?

Znači kad se ispucaju svi mogući načini da se brak napravi ili popravi, ostaje ti da gledaš šta ćeš i kako ćeš. Da li ćeš svjesno pristati da živiš ono što se ne može ni na jednom jeziku na svijetu nazvati normalnim životom ili ćeš da tražiš neko rješenje. Ono što je važno jeste da se uvijek sagleda situacija sa prave strane i da se sagledaju svi akteri uključeni u zavrzlamu. Prije svega i više od svega važno je da li u tom braku ima djece i šta je dobro za njih. Ne, za njih nije uvijek dobro da roditelji ostanu u braku jer loš brak stvara loše roditelje, a loše roditeljstvo stvara loše ljude. Dakle, prvo moramo da vidimo da li zajedničko roditeljstvo dvoje bračnih supružnika se odvija bolje kada su ti ljudi zajedno ili kada su razdvojeni. Ako utvrdimo da sve bolje funkcioniše kada su zajedno, onda se za tu zajednicu treba još boriti i vrijedi se žrtvovati u neku ruku za dobrobit djece. Ako zajedništvo nema nikakav dobar utjecaj na djecu, već baš nasuprot, ta ista djeca svakoga dana doživljavaju različite vrste traumatičnih iskustava gledajući zlo očima, slušajući svađanja i ne daj Bože nasilje koje se odvija naravno da je logično da je za tu isti djecu bolje da se roditelji razdvoje. Kada je u pitanju bračna zajednica u kojoj nema djece, tu je situacija daleko jednostavnija. Znači, vrlo je lako: ili ide ili ne ide.

Neki baner

Međutim, do tih nekih stvari nikada ne bini trebalo da dođe. Do razvoda na primjer. Do razvoda nikad ne bi došlo da je brak bio pravi. Zašto ne bi trebalo? Zato što bi se o svakom sklapanju braka prvo trebalo dobro razmisliti, dobro promisliti, osobu dovoljno upoznati  i dati sebi dovoljno vremena da odlučimo šta u stvari želimo od života. Onda se ne bi dešavalo toliko često da nam se desi da nekoga “upoznamo” tek kad počnemo da živimo sa njim, da on tek tada otkrije svoju pravu narav i pravi karakter. Znači potrebno je da upoznaš čovjeka ili ženu u potpunosti, sve njene ili njegove dobre i loše strane, sve aspekte ličnosti i da budeš spreman da ih prihvatiš. Da, brak je kompromis i to veliki. To je ono kad trebaš da budeš spreman da se zauzmeš za sebe jednako koliko i za partnera, da održiš povezanost dok istovremena pokušavaš da zadržiš sebe i svoju samostalnost. Brak nije robija, brak ti ne daje pravo na naredbodavnu palicu kojom ćeš moći da ograničavaš nečije kretanje i krug prijatelja. Brak je prihvatanje i ljubav. Brak je nešto sveto, trajno i jedinstveno i sve dok svaka osoba ne bude svjesna značenja i njegovog smisla, ona ne bi trebala da stupi u njega. Kad bi ljudi znali šta je brak u stvari, ne bi se tako lako potpisivali  kezili se na slikama.

Dakle, prije stupanja u brak dobro otvorite oči i ispravljajte što se da ispraviti. Nakon stupanja, ako to nije to potrudite se da pokušate udesiti da to bude to, a ako ne ide, budite spremni prihvatiti poraz i idite dalje. U životu nema stajanja. Sjetite se, loše možete uvijek živjeti i sami.

Aleksandra Bursać

Neki baner
No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.