Koliko suprotnosti u jednom naslovu. Možda ne znamo objasniti što je to ljubav. Ne znam je li ikom ikad to u potpunosti uspjelo. Ali, zasigurno nam je lakše zaključiti što ona nije. Prema podacima Eurostata, malo je reći da se stopa razvoda na tisuću stanovnika udvostručila u zadnjih šest desetljeća. Budući da se s 0,8 povećala na 1,8. Sociolozi tvrde da se mijenja ideja braka i dosadašnja forma obitelji. Ali, da je potreba ljudi da budu u zajednici itekako i dalje prisutna.
Kompromisi. Kompromisi. Kompromisi.
Naravno da su potrebni. Svatko u nekom odnosu to dobro zna. Ali, vrlo je lako pretvoriti vezu i odnos u politički sporazum u kojem obje strane žive po stavcima članaka nevidljivih zakona koji, nažalost često, služe oduzimanju osobnih sloboda u svrhu niveliranja suživota tih strana.
Ukoliko se odnos isključivo temelji na čvrstim kompromisima i sporazumima, svatko bi mogao biti sa svakim. Ljudi smo. Dogovorit ćemo se. Čini mi se da u današnje vrijeme i jest svatko sa svakim. Ili, svatko s bilo kim. Kao da je vaga na strani nekvalitetnih odnosa naspram onih istinskih.
Zašto pristajemo na odnose u kojima smo očigledno manje sretni negoli kad smo sami?
Samoća, osobito u određenim godinama na skali (ne)vidljivog patrijarhata, postala je možda najtiši i najpodmukliji strah društva. A posljedično, zadovoljstvo prosječnim i, prema kriterijima društva, podobnim postalo je kolektivni pristanak iz kojeg se rađa nešto što i ne postoji – ljubav na silu.
Taj lažni konstrukt, rađa se iz društvenog pritiska. Obiteljskog pritiska, pa onog od strane prijatelja, okoline te raznih uvjerenja. U svim tim pritiscima, lako je zaboraviti na svoje osobne želje, težnje i htijenja.
Budući da samo naučeni da gutamo, probavljamo i proživljavamo sve što nam je servirano. Budući da smo naučeni da slijedimo postojeće obrasce i društvu logične kronološke rasplete. Potrebno je pažnje, svijesti i dubokog promišljanja za uviđanje svih apsurda kojima nas društvo i okolina hrane.
Nadalje, potrebno je dosta hrabrosti za iskočiti iz tih okvira. To zna ona jedina koja se nije udala ili je singl. To zna ona koja nema ili ne želi djecu. To zna ona koja je u vezi i ne želi brak. To zna ona koja se rastala. To zna ona koja je homoseksualnog opredijeljenja. To zna ona koja je dala otkaz. To zna ona koja je promijenila karijeru. To zna svaka koja je priručnik za život, obiteljski i društveni, bacila u smeće. Da. Ona, koja živi svoj život na svoj način, sve to jako dobro zna.
Kriterij podobnosti
Osjetljivo je komentirati i zadirati tuđe odnose u svijetu u kojem postoji cijeli spekar boja, a ne samo crno-bijelo. Međutim, kolektivno nezadovoljstvo, frustracije i grčenja govore sami za sebe dovoljno. Pristanak na odnos, uvjetovan ičim drugim osim ljubavi, ljubav nije. Ljubav i ne traži ičiji pristanak.
Ljubav pristanak ne treba. Svi imaju listu i spisak svojih kriterija za pronalazak the right one, ali cijeli taj spisak pada u vodu kad se umiješa ljubav. To znaju oni koji je žive. Pri odabiru druge strane, mnogo ljudi razmišlja preko upitnika u nastavku: kako će on izgledati mojoj obitelji, što će moji prijatelji misliti o njemu, što radi, čim se bavi i kako funkcionira u svijetu… Neki pak nose svoje ljubavne odabire kao ordene koje svrstavaju pod osobne uspjehe. Zamislite kolika količina ludosti bi isplivala van da netko osmisli LinkedIn, ali za ljubavna postignuća. Tržnica podobnosti dobila bi svoj virtualni space.
Sve su to kriteriji podobnosti. Ne ljubavi. Ne kažem da nisu bitni za život i za te neke tehničke postavke života. Međutim, za ljubav? A-a. Previše romantično? Drago mi je. Budući da čvrsto vjerujem da ovom svijetu drastično nedostaje romantike u svim životnim segmentima.
Romantika kao neprijatelj
Razvija se nova svijest, rađaju se relationship coach-evi, pucaju se termini poput relationship management, i u tom smislu napada se i romantika. Optužena je da širi nerealnu sliku ljubavi i da njena idealistička očekivanja nisu ostvariva u stvarnom svijetu. Pjesnici, spavate li mirno? Međutim, ja se pitam, na kraju života, sjećaju li se ljubavnici karijere svoje drage/dragog, je li odnio smeće van, na koji način je plaćao račune i je li ih njihova majka voljela? Ili se pak sjećaju onog unutarnjeg što proizlazi iz poljupca prije spavanja, držanja za ruku, osjećaja pripadnosti, poštovanja i ljubavi?
Ne znam kako će biti na kraju životu, ali već sada prvo pamtim samo kako sam se osjećala zbog nekog. Vjerujem da čvrsti realisti, prizemljeni besprijekornim cinizmom upravo kolutaju očima na sve strane. I, nije me previše briga. Također, vjerujem da je činjenica, u ovom svijetu gdje vladaju ego i trendovi; gdje su glavni pokretači za bilo kakav izbor i djelovanje većinom vanjski – vjerujem da takvom svijetu očajno nedostaje romantike i ljubavi.
Ljubav (ni)je dovoljna
Ali, moraš biti ljubav da bi prepoznao ljubav. Moraš ju imati da bi je mogla dati. Moraš je živjeti da bi je znala primiti. Poznat je i zaključak kako ljubav nije dovoljna. Ne znam je li ili nije. Ali, zvuči kao uvreda samoj ljubavi.

Možda je ljubav itekako dovoljna. A, mi nismo dovoljni za nju. Nismo dovoljno cijeli, hrabri i sagrađeni da bismo je živjeli. Ljubav kao ljubav, dovoljna je. Dovoljna je za cijelu umjetnost koja proizlazi iz nje. Ona je zaljubljena u ljubav. I neka je. Ona će lakše prepoznati ljubav u nekom, nego ona koja glorificira i podmeće postignut kompromis pod ljubav. Sva teoretiziranja i savjeti oko ljubavnih odnosa su pretrivijalni. Onima koji žive na površini, ljubav ne dopušta ni da zagrebu njenu površinu. Kamo li upoznaju njenu dubinu.
Ljubav (nije) na silu
Stoga, smrtnicima je lakše trivijalno raspravljati o tome što ljubav nije. Osobno vjerujem da ljubav nije dogovor. Nije prisila. Nije nasilje. Nije uvreda. Nije nepoštovanje. Nije ponižavanje. Nije laž. A, bol? Hm. O tome bi se dalo. Postoji previše raznih okolnosti i tu također, postoji cijeli spektar boja.
Ali, ukoliko pričamo o nasilju, u crno-bijelom svijetu smo i zaključak je siguran: ljubav NE boli. Stoga se, obzirom na kolektivnu viziju modernih odnosa i na ishode istih, kao i za puno tog u životu, da zaključiti: ništa na silu. Ljubav ne može biti na silu. Ljubav možda jest sila. Ali, svakako nije na silu.

Volim se predstaviti kao ljudsko biće. Bez sve one buke koje dodajemo u opis profila. Uvelike živim po osjećaju, često izbjegavajući što se mora. Uvijek biram surovu suštinu ispred filtrirane vanjštine. Stvari s kojima gubimo pojam o vremenu, bitne su. Za mene je to pisanje. Jer na kraju dana, život je ono o čemu piše poezija, pjevaju pjesme i pričaju priče…