Ljubav u kojoj je odustajanje zadnja opcija

Vidjela sam ih. Imaju 80 i kusur godina i još se drže skupa. Još im ruke traže jedno drugo. Još se pridržavaju. Prelaze male i velike prepreke. Prešli su ih dosta u životu, zato su tu gdje jesu. Lupala su vrata, padale su teške riječi, ali se nije odlazilo. Znalo se što se želi.

I ta želja je bila tu, jedno u drugom. Nije negdje tamo gdje su druge žene ili drugi muškarci. Nisu išli za boljim izgledom tijela, lica, kuće. Gradili su svoja tijela i svoje kuće zajedno.

Sklanjali su draču, sklanjali su svaki suvišni kamen. A ono što je ostavljeno na njihovom putu, još pršti od ljubavi. Još se smiju za svako dobro jutro, i sad se posvađaju radi programa na televiziji ili više soli u ručku, i još postoji poljubac za laku noć. Još su jedno drugom podrška. I vidi čuda? Još traju. Nije čudo. Nekad se zvalo ljubav. I kod takvih se još zove.

Oni nisu znali za odustajanje. Nisu na svaku sitnicu kupili svoje stvari i odlazili ili se vraćali svojoj kući. Nisu imali puno izbora, ali podrazumijevalo se da se bore. Da plaču i da grizu, da ne pričaju, ali i da se nakon toga svega grle. Ljubav je za njih jednostavna, ali nije da je pustiš da se sama održi. Oni su je održavali. Onako kako su znali najbolje. Možda se nekome nije svidjelo, možda je nekome smetalo, ali oni su je održali. I zato su tu gdje jesu.

Čude se nama mladima.

Kažu, u njihovo vrijeme nije bilo ovoga da nekoga tako lako zamijeniš. Nisi išao “za boljim” jer si bolje imao kod kuće. Nisi se svađao pred svima i svoje si probleme ostavljao samo za svoja četiri zida. Plesalo se i smijalo, izlazilo i družilo, ali se znalo kome se odlazi kući.

Neki baner

Ne shvaćaju kad se netko ne bori. Kažu da jedno drugom podižu tlak, ali opet ne mogu svoj život zamisliti jedno bez drugoga. Ako to nije ljubav, onda ne znam što je.

Ako ljubav nije kad i nakon toliko godina skačeš na njezin kašalj jer te strah da bi mogao ostati bez nje. Kada na njegovo teško disanje ti prepadnuto gledaš okolo bojeći se da će otići bez tebe. Ako to nije ljubav, onda i ne postoji.

Iscrpio ih je život, ali su ga proživjeli. I preživjeli do danas. Iscrpili su ih ljudi, ali su ih ostavili iza sebe. One koji su tamo trebali ostati. Ispratili one koji su otišli na drugi svijet, dočekali one koji su došli na ovaj. Svadbe, kršenja, Božiće, Uskrse, Nove godine itd. Sve to zajedno. Raspoloženi ili neraspoloženi, ali zajedno.

Imaju 80 i kusur godina i još se jedno drugome mogu nasmijati. Na kraju krajeva, što i je važnije od toga? Zamisli nečiju moć samo da te može nasmijati. Dovoljno, zar ne?

Neki baner