Ljubav u zauvijek

Cijeli koncept ljubavi u zauvijek buni nas već stoljećima. Buni nas i danas. Pa mnogi žive u uvjerenju da ljubav u zauvijek podrazumijeva utapljanje. Utapljanje više u zlu. Nego u dobru. Sve dok cijeli odnos ne postane krug pakla rednog broja do kojeg ni Dante nije stigao.

Sve dok cijeli taj odnos ne odredi i cijeli život. Sve dok to ne postane normalno. I, sve dok ne počnemo davati ljubavi osobne koncepte koji su nas otrovali. A, koje tako olako onda projiciramo na druge, dok (ne)svjesno živimo u ropstvu vlastitih ograničenja i povreda.

Ljubav u visinama

Nema ničeg takvog, nijedne materije ni supstance koja čovjeka može dignuti toliko visoko od spoznaje i osjećaja da je voljen. Osobito kad je voljen od osobe koje voli i od koje želi biti voljen. Svi su navučeni na tu drogu. Oni koji tvrde da nisu, i drže propovijedi o teoretiziranju ljubavi (dakako, zdrave i zrele) žive ugušeni u svojim zidovima i ograničenjima.

Odvojeni od sebe i svih visina, a združeni sa svojim strahovima. Ja sam jedna od onih živih koji tvrde – tko od ljubavi nije umirao, nikad nije ni volio. A, ni živio. Što ne znači da ljubav mora boljeti. Ali, nekad zna i zaboljeti. I, što ne znači da takvu smrt ne slijedi i najljepša reinkarnacija.

Ljubav u obećanjima

Koncept ljubavi u zauvijek tradicionalno podrazumijeva zavjete i obećanja. Koja svakako ulijevaju nadu i sigurnost u tim trenucima kad se daju. Međutim, dajemo obećanja u koja se kunemo, a kasnije i sami sebe izdamo upravo njima. Takva ljubav, primijetih, sve više i više ljude odvaja od samih sebe. Čini li to ljubav? I, zašto smo povjerovali da to čini ljubav? Koncept do kraja života nekima zaista izaziva strahove i jezu i otpor najveće snage.

Neki baner

Možda zbog mora neuspjelih primjera iz okoline. A, možda jer još uvijek nismo shvatili da konceptima značenje dajemo mi. A, mnogi još uvijek robuju tuđim definicijama koncepata svih vrsta. Primjerice, kako izgleda ljubav. Kako sami izgledamo. Kako izgleda život, općenito.

Ljubav u kompenzacijama

Zar itko još uvijek vjeruje da biti s jednom osobom do kraja života znači biti samo s tom jednom osobom? Nismo li primijetili i shvatili koliko se s vremenom svi mijenjamo? I, da nismo ono što smo bili prije godinu, dvije, tri, deset? Ili možda, problem leži u tome da si međusobno ne dopuštamo promjene? Očekujemo jedni od drugih ono na što smo pristali prvog dana?

Hm. Trebamo li to nazivati ljubavlju, uopće? Ili pak, problem leži u tome da se uopće i ne mijenjamo. A, što se događa bez promjena? Ništa. Mnogi to ništa i žive. Temeljna stavka same prirode jest promjena. Zato nas i priroda toliko oduševljava. Svojim procesima bez truda, bez kompromisa. Prirodno.

Zašto to toliko teško dopuštamo sebi i jedni drugima? I, zašto kad naletimo na ono statično ništa pokušavamo kompenzirati odnos na višu razinu kupnjom kućnog ljubimca? Ili još bolje, začećem novog nedužnog života? Dok, apsurdno i paralelno, ni sa svojim ne znamo kud gonimo. Kao što rekoh, cijeli koncept ljubavi u zauvijek buni nas već stoljećima.

Ljubav u puštanju

Ponekad, možda najveći izraz ljubavi jest puštanje. Puštanje, koje povrijeđeni, često protumače kao napuštanje. I, to je bol koja ide s time. Za obje strane.

Ali, što ako to puštanje predstavlja slobodu i poštovanje svega onog što druga osoba, i sami mi, moramo proći? Moramo postati? Moramo biti? Što ako je najveći izraz ljubavi upravo ta sloboda? Koja ne predstavlja nikakvu garanciju, dobrobiti, podobnosti za nas? Što ako poanta ljubavi nije odvajanje samih od sebe u svrhu združenja s drugom osobom? Nego, sasvim obrnuto.

Što ako je poanta ljubavi da nas približi nama samima? Bez obzira kako završila. Nekima koncept zauvijek predstavlja fizičku blizinu i fizičku prisutnost. A, poneki su konceptu zauvijek srušili sve granice. I, sva ograničenja.

Ljubav u suočavanju

Ne dopuštamo ljubavi da nas oplemeni. Možda jer živimo u ropstvu serviranih koncepata. Možda jer živimo u idejama podobnosti – u kojima, garantiram – nema onih iskri koje nas vinu u životne visine. A, koje svi toliko želimo. Ne dopuštamo ljubavi puno toga. Možda jer se bojimo boli. Možda jer se bojimo suočiti sami sa sobom. A, to prava ljubav učini.

„Natjera“ nas na suočavanje s nama samima. Kad netko nije spreman na to suočavanje, dolazi do pucanja. Ali, i te pukotine su s razlogom. Ljubav uvijek ima svrhu. Nekad da pokaže što ljubav nije. Nekad da dokaže što ljubav jest. Nekad da nas takne i promijeni. Nekad da nas nauči da ono što ne razumijemo – može biti najljepše na svijetu.

Ljubav u zauvijek

Ljubav nije koncept. Ljubav nema koncepta. Ljubav nema apsolutnog značenja. Možemo pokušavati pričati o njoj. Truditi se opisati je. Stvarati uvjerenja o njoj na temelju svojih iskustava i ograničenja.

Htjeli ili ne, pitanje je vremena kad će nam pokazati drukčije. Ljubav je tu da je živimo. Da je pronađemo u sebi i ugledamo u drugima. Imati je znači živjeti je. Dijeliti je. I naposljetku, pustiti je. Da nas oblikuje. Da nam pokaže tko smo. Da nas nauči hrabrosti. Da nas nauči živjeti van ropstva vlastitih očekivanja. Ovisnosti. I, naučenih koncepata.

Možda je to ljubav u zauvijek. A, možda i nije. Prevelika je to sila da bismo mi smrtnici išta sa sigurnošću mogli o tome reći. Ali, i dalje pokušavamo… Jer ponekad, ono što ne razumijemo – može biti najljepše na svijetu…

Neki baner