Znate onu; čuvaj se bijesa strpljiva čovjeka? E pa, ima nešto u tome. Postoji valjda ta neka nevidljiva granica do koje takvi ljudi trpe svakakva sranja i onda jednostavno eksplodiraju, obično bez vidljiva znaka upozorenja, ostavljajući sve oko sebe bez teksta, sa široko razrogačenim očima.
Za sebe mogu reći da sam smirena i tiha. Uglavnom. Ljubazna, izbjegavam nepotrebne konflikte, prešutim kad vidim da moja dreka neće pridonijeti apsolutno ničemu. Opet, uglavnom. Većina osoba poput mene razumije što želim reći kad kažem uglavnom. Jer onih trenutaka kad voda dođe do grla, apsolutno sva smirenost nestaje i pretvaram se, ne samo u totalnu suprotnost, već u bijesnu aždaju koja riga vatru na “nedužni i nevini svijet.”
Donedavno sam bila u procesu akumuliranja, svjesnog izbora da ne reagiram jer nema smisla, da prešutim jer nema smisla da govorim, da se smireno i staloženo osmjehnem dok u sebi mantram; sve je u redu, život je lijep, ja sam ta koja bira svoje reakcije i biram reagirati na način na kojem bi mi i sam Buddha zavidio. Taj proces traje dosta dugo, moji su ispadi zbilja rijetki, čak i kad sam pokraj najnerazumnije osobe na svijetu. Ipak na mojoj se duši polagano sve prešućeno skuplja, bez obzira na racionalizacije koje mi moj um vrijedno servira, i kad više nema kamo, pucam, eksplodiram naglo i iznenada, na naizgled sasvim banalnu sitnicu, dok se, tko god se tada nađe u mojoj blizini, blago rečeno šokira.
Neki dan smo moj suprug, naš četverogodišnji princ i ja bili na obližnjem dječjem igralištu. Noa je uživao u ljuljački dok sam ga ja ljuljala i pričala sa suprugom. Divno nedjeljno poslijepodne, sunčano i vedro i na naše zadovoljstvo ne pretjerano napućeno djecom i mama i tatama. Ta idila trajala je nekih pet minuta kad su na igralište ušle dvije mame sa svoje dvije princeze. Jedna princezica je htjela pošto poto na baš tu ljuljačku na kojoj se ljuljao moj Noa. Majka joj je objasnila da mora čekati svoj red i da se u međuvremenu zabavi s nečim drugim, te nastavila svoj razgovor sa drugom majkom. No eto, toj se curici baš nekako nije dalo čekati. Nezadovoljno je pućila usne i ljutito nas promatrala, polagano u meni podižući iritaciju jer se namjerno šetkala svaki put sve bliže ljluljački i tjerala me da naglo zaustavljam ljuljanje da ju ne bi pogodila. E bogami sad ćeš se načekati! mrmljala sam ljutito i postepeno osjećala bijes kako kuha u meni jer se njena presveta majka uredno pravila da ništa ne vidi, prateći ponosno svog anđela ispod oka koji je odlučio dobiti ono što želi pod svaku cijenu. Trajalo je to tako još nekih par minuta, a onda se mračna zavjesa spustila pred mojim očima…. Poštedit ću vas neugodnih detalja, sve što trebate znati je da me je koji trenutak poslije muž doslovno izvukao sa igrališta, a ja sam sočno psovala majku, uživajući potpuno u ulozi stranca i činjenici da me nitko ne razumije dok držim svoje monologe na hrvatskom jeziku.
Ima nešto oslobađajuće u tom trenutku kad odlučiš prestati biti razuman. Kad te emocije gone na akcije i reakcije koje staloženi dio tebe nikada ne bi napravio. Ponekad želim da takve ispade imam češće, jer koliko god mi veličali ljubaznost, činjenica je da često jedino na ovaj način neke ljude natjeraš da prestanu sa svojim suludim ponašanjem ili riječima. Do tad te da prostiš jebuckaju u mozak uz širok osmijeh, a ti se tješiš da si mudriji i pametniji jer se ne spuštaš na njihov nivo. Eh, neki ljudi jedino što i razumiju je upravo taj njihov nivo. Neki te tek tada primijete, postanu svjesni tvog postojanja i svog ponašanja. Baš kao u knjizi Marine Vujčić, Susjed. Kako sam samo likovala kad je Katarina pukla. Tko je čitao znat će, tko nije toplo preporučam.
Bi li razumna ja odbrusila neljubaznoj prodavačici? Nikad. Opsovala sočno mamu na igralištu jer se ona i njen princ ponašaju kao da posjeduju to isto igralište? Ne. Zalupila snažno vratima, vikala iz petnih žila, ispoljila svoj bijes na kakvom kućanskom aparatu, neopreznim ili bezobraznim sudionicima u prometu. Bože sačuvaj, nikad. Ali eto opet sam baš sve to uradila, više nego jednom u svom životu, dok bi mi ljudi oko mene slali hladne poglede koji govore; Saberi se, budi razumna. Ma šta saberi se… Ili još gore; Nisam to očeivala od tebe. Ma nemoj?! Ili onako pokroviteljski, u najboljoj namjeri naravno: Znaš, počni vježbati, trčati, tu ćeš se ispuhati. Oh zbilja?!
Koliko je moj način borbe sa stresom efektivan je sasvim diskutabilno, kao uostalom i sve drugo u životu, no moj je i jedini koji znam. Onaj osjećaj koji usljedi poslije kad si lagana poput perca, kad se ispušeš poput balona koji je bio ispunjen zrakom do njegovih krajnjih granica izdržljivosti, kad uploviš u zen stanje u kojem te baš ničija nerazumnost ne dira, dođe mi poput droge neophodne za život.
I onda ja postanem ona koja staloženo dijeli savjete, izgovara onu; Što ti je, nitko i ništa nije vrijedan tvog živciranja, dok me oni trenutno pogođeni niskim stupnjom tolerancije bijesno gledaju. Što mogu? Osveta je uvijek slatka… 😛
Brankica Stanić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
