Za život sam zarađivala radeći kao fotograf, većinom na vjenčanjima. Imala sam svoj obrt, svoj studio u kutu dnevne sobe koji se sastojao od radnog stola, računala i stolice. Većinu posla odrađivala sam virtualno, reklamirajući se preko svoje Facebook stranice i različitih društvenih mreža koje su, pored usmenih preporuka, uvelike bile odgovorne za dobivanje novih klijenata.
U avanturu fotografiranja vjenčanja upustila sam se prije nekih šest godina, nedugo nakon početka veze s Filipom. I danas se živo sjećam njegove ne odveć entuzijastične rečenice: „Ako je to ono što želiš, zašto ne?“
Filip je bio dosta tradicionalan tip čovjeka i kao takav u neprestanom sukobu s onim modernim koji, između ostaloga, podržava ambicije svoje partnerice. Iako to nikad nije rekao, osjećala sam da ne želi da sanjam veliko. Vrijeme u kojem je živio radilo je protiv njega i uglavnom je mudro šutio kad su u pitanju bile moje ambicije. Pa ipak, osjećala sam nekad, ako poželim vinuti se negdje dalje i više, da bi mi podrezao krila. Odnosno, barem pokušao.
Jesam li već godinama stagnirala upravo zbog njega? Želeći izbjeći moguće sukobe? Zadržavajući manje-više isti tempo, osjećaj lažne sigurnosti i slobode? Nije da nisam željela više… Fotografiju sam obožavala, u svom sam poslu uživala. Željela sam svoj studio. Stalne suradnike i svoje zaposlenike. Da ne visim sama nad računalom gotovo svaku večer do sitnih jutarnjih sati sređujući materijale prijašnjih svadbi. Da ne ugovaram sastanke s klijentima po raznim kafićima i restoranima gdje bi me često ostavili da sama podmirim račun jer nekako mnogo ljudi vjeruje da su fotografi ljudi koji se kupaju u parama. Nebrojeno sam puta morala odbiti klijente jer naprosto nisam imala vremena, jer povremeni suradnici koje bih nekad unajmila isto nisu imali vremena. Moj posao je zahtijevao širenje, a ja po tom pitanju nisam činila apsolutno ništa. Nemam sad vremena – rekla bih samoj sebi. Ovi mjeseci su najluđi, čim se posao malo smiri, pozabavit ću se tim. Nizala sam izgovore u svojoj glavi, dok bih sjedila za svojim radnim stolom i krvavih očiju buljila u fotografije koje su mi sve s vremenom postajale apsolutno jednake i nezanimljive.
Moj najveći oslonac bila je Matea, djevojka u čijem sam prijateljstvu uživala još od srednjoškolskih dana kad me jednom prilikom uspjela odlijepiti od knjige i odvući na jedan od svojih poznatih tuluma. Kupila me puštanjem hitova Pearl Jama i krajnje flegmatičnim stavom prema svemu onom što je u meni budilo alarme za uzbunu. Par godina kasnije, gorljivo je poticala moju ljubav prema fotografiji, hobiju koji se provlačio kroz cijelo moje djetinjstvo, još od trenutka kad sam bila u stanju držati u rukama očev Zenit, fotoaparat koji je većinu vremena skupljao prašinu u njegovoj radnoj sobi i budio moju znatiželju svojom sjajnom srebrno-crnom konstrukcijom i logom moskovske olimpijade.
Pored samog fotografiranja, najdraži dio posla bilo mi je slaganje vjenčanih fotoalbuma kad sam, nakon sati i sati obrađivanja i razvijanja, konačno mogla vidjeti rezultat svog rada i upakirati ga u privlačan i jedinstven poklon za mladence. Filip mi nikada nije pomagao, nisam ni smatrala da mora, no svejedno sam ponekad osjećala razočaranje što je potpuno nezainteresiran za ono što je meni značilo tako mnogo.
Fotografiranje ljudi donosilo mi je zaradu, no fotografiranje pejzaža bilo je ono što me potpuno opuštalo jer nije uključivalo apsolutno nikoga, ničije želje, ničije misli, ničije riječi, samo ljepotu potpune tišine i bezglasne komunikacije s prirodom. Kad bih osjetila da pucam po šavovima, potrebu za izolacijom i bijegom, navukla bih na sebe udobnu trenerku, tenisice, spremila opremu u ruksak i uputila se na neku od dalmatinskih destinacija duž obale.
Moglo bi se reći da sam bila samotnjak, introvert, netko kome prevelika izloženost drugim ljudima zna oduzeti velike količine energije. Moja povlačenja su rijetko nailazila na plodno tlo. U modi su bili glasni ljudi, društvenjaci. Ljudi koji vole izlaske, opijanja, bjesomučne šopinge, beskrajne selfije i čekiranja kojima pokazuju kako je život savršen i lijep. To je ono što je predstavljalo nekakav normalitet, ono što se moralo. A ja sam često uspijevala ići mimo normalnog, mimo onog što se mora. Mišljenja i potrebe većine znaju buditi nemir u meni, podsjećati me na ono što se od mene očekuje. Tjerati me da se osjećam nedostatno, poput robe s greškom.
Ma tko si ti da misliš da možeš drukčije, da želiš drukčije? – korili su me svojim pogledima iz svojih udobnih fotelja normalnosti.
Nisam uvijek imala snage da se oduprem. Naoko bih popustila, obično sa šutnjom. Iznutra bih gurala svoje, izvana bila samo jedna u masi. Ako nisam izgovorila naglas, ne prizna se, tješila sam se. O kako sam samo bila u krivu! Postepeno sam se pretvarala u bezobličnu masu nejasnih stavova i želja jer nisam više znala gdje je prestajalo ono nametnuto, a gdje sam počinjala ja. Zapetljana u klupku šutnje, postepeno sam nestajala, postajala tek obris koji je jedva dao naslutiti da je tu nekoć postojao netko svoj.
Bila je prohladna svibanjska večer, negdje oko devet navečer, kad sam upalila svoj laptop u potrazi za svojom sljedećom destinacijom. Posljednjih nekoliko dana bili su strahovito iscrpljujući i moja je duša žudjela za bijegom. Mrcvarila sam Google dobrih pola sata prije nego sam se odlučila za Murter, ispijajući pritom hladnu kavu čija je šalica ostavljala tamne tragove na svijetloj površini stola i podsjećala me na potrebu kupnje podmetača.
Planirala sam odspavati nekoliko sati i onda krenuti. Dočekati zoru negdje vani bilo je nešto što nisam voljela propuštati. Dok sam pažljivo spremala fotografsku opremu u torbu, mobitel je zazvonio. Na ekranu se pojavila fotografija Filipa, smiješio se skupljenih usana gledajući svojim plavim očima ravno u kameru.
„Hej“, kratko ga pozdravim.
„Vidim još uvijek si divno raspoložena.“
„Ma ne… dobro sam, taman se pakiram.“
„Pakiraš? A kud ćeš ti to, molim te?“, nazirala mu se ljutnja u glasu. „Koliko me sjećanje služi, ne putuješ nikamo.“
„Oprosti, Filipe, ali do maloprije nisam znala da ću ići, da jesam, znaš da bih ti rekla.“
Trudila sam se zvučati što smirenije, pomisao na svađu s njim stvarala mi je mučninu u želucu.
„A što ti to znači? Što se to maloprije dogodilo i dovraga kamo ideš!?“ On je bez sumnje bio raspoložen za svađu.
„Filipe…“
„Pitao sam te, kamo ideš?“
„Do Murtera. Sutra popodne se vraćam.“
„To je zbog onog danas, zar ne?“
„Ma ne. Idem samo odraditi jednu seriju fotografija. Imam par turističkih agencija zainteresiranih za moje fotografije dalmatinskih otoka pa pokušavam upotpuniti…”
„Ti znaš da ona ne misli ništa loše.“ Moj ga posao nikad nije interesirao.
„Znam…“
„Kad bi je barem pokušala prihvatiti, svima bi olakšala.“
„Prihvaćam je, Filipe“, glas mi je bio jedva čujan.
„Tražim te samo malo razumijevanja, nije ni njoj lako, znaš…“
„Što je sad ovo Filipe?“, glas mi je drhtao. Stegla sam mobitel čvršće kao da time mogu umanjiti podrhtavanje svog glasa. „Nisam s dovoljno entuzijazma birala pločice za našu kupaonicu? Je li to problem? Je li Klara suptilno izrazila zabrinutost zbog neukusa koji imam?“
Tog smo dana Filip, Klara i ja bili u šopingu. Klara, njegova majka i Josip, njegov otac, izrazili su želju da nam kao vjenčani dar pomognu oko uređenja naše kuće. Ponudili su se da nam financiraju kompletno uređenje kupaonice. Josip, vječito zaposlen, predložio je da nam jednostavno stavi na raspolaganje određenu svotu novca i da sami kupimo što god želimo. Klara je pak smatrala da bi nas na taj način morali ograničiti s iznosom, što ona dakako nikako nije željela. I samo tako dala si je za pravo da ide s nama u obilazak po centrima dok smo mi tražili odgovarajuću opremu. Vrlo brzo je naš izlazak poprimio obrise noćne more, jer se moj ukus nije podudarao s njezinim. Konstantno je isticala kako se nje ne tiče naš izbor, da ni slučajno ne obraćamo pozornost na cijenu, da je ona tu samo da obavi plaćanje, no uporno je davala svoje sugestije, tražila mane onome što se meni sviđalo i s onim lažnim osmijehom svoje izlaganje završila jednim: „Ali, naravno, ako se vama sviđa…“
Često sam se pored nje osjećala poput najveće nesposobne glupače. Poznavala je prilično dobro povijest moje obitelji, jer je moja majka bila dobra prijateljica s njezinom sestrom. Jednoj istinskoj katolkinji poput nje, koja je cijeli svoj život provela baš onako po pravilima crkve, kaos moje obitelji nije sjedao baš najbolje.
Bila je savršena žena, supruga, majka, domaćica, uvijek na usluzi svojim muškarcima, jer to je valjda bio glavni smisao ženinog života – služiti svome suprugu i svojoj djeci. Karijera žene je bila bolest suvremenog svijeta koju je, da se nju pitalo, trebalo pod hitno iskorijeniti. Da ne spominjem kako je tek gledala na neuspjeh moje majke da održi obitelj na okupu, njezin alkoholizam i često mijenjanje partnera nakon smrti mog oca. A ja sam bila kći upravo jedne takve žene.
Oduvijek me fascinirala kršćanska spremnost na osudu s obzirom na svjetonazore koje je ta vjera propovijedala. Njihova ljubav uredno se gasila i oslobađala mjesto osudi kad god bi naišla na bilo što što je odstupalo od slike jednog istinskog vjernika. Praštanje im je često bilo negdje na dnu prioriteta. I iako sam i sama pripadala toj vjeri, jedino zajedničko što smo imale bio je krsni list. Još sam se prepirala s Filipom oko crkvenog vjenčanja. Ja ga nisam htjela, on naravno je. Odnosno, za njegovu majku to je bilo jedino vjenčanje koje priznaje. Nisam se slagala s određenim porukama koje je ta vjera odašiljala u svijet i shodno tome činilo mi se suludim stati ispred svećenika, slušati njegovu propovijed, potvrdno kimati glavom jer se to od mene očekuje, jer tako mora biti.
Kao fotograf imala sam prilike naslušati se tih propovijedi nebrojeno puta. I bile su mi smiješne, prvenstveno jer su ženu stavljale u kalupe, davale im uloge koje većini mladenki nisu bile ni na kraj pameti. Taj nesrazmjer stvarnog života i onoga zapisanog u svetim knjigama kao ispravnog posebno mi je bio ironičan kad bi mlada stajala pred oltarom s trbuhom do zuba. Crkveno vjenčanje bilo je samo forma, nešto što radiš jer, eto, svi to rade. Ne uradiš li, što će selo reći? Što baba Kata, strina Marija, što svekrva Klara? Sadržaj je manje bitan, bitno je kako to izgleda prema van. A izgleda savršeno. Bila sam na dovoljnom broju vjenčanja da se uvjerim da je jedino forma bitna. Vjenčanja su postala poput seoskih zabava na kojima se utvrđuje status i moć pojedinca, posebice među glavnim akterima obitelji čija su djeca svoju ljubav odlučila okruniti svetim brakom.
Još jedan razlog što nisam željela crkveno vjenčanje bio je taj što zapravo nisam imala svoju obitelj, što sam kao jedinica s mrtvom majkom alkoholičarkom i ocem koji je umro od raka kad mi je bilo svega 10 godina, stršala kao maslačak u polju bijelih tratinčica. Nisam voljela kad je pozornost bila usmjerena prema meni. Nije me bilo sram odakle potječem, no živcirali su me lažni sućutni pogledi i komentari, ona tišina koja bi nastala kad se razgovaralo o očevima i majkama, a nečiji se pogled zaustavio na meni kao da sam u najmanju ruku deformirana, amputiranih udova toliko potrebnih za život. Doduše, možda i jesam bila deformirana, ne fizički, ali emotivno. Koliko sam bila ispravna? Koliko možeš biti ispravan nakon određenih životnih nedaća? Za svoju buduću svekrvu bila sam poprilično neispravna.
Klara je na prvu djelovala samosvjesno, snažno. Sigurna u sebe i svoje postupke. S vremenom su sve njezine vrline nekako uspjele biti zasjenjene jednom odista neugodnom manom. Neiskrenošću. Izbijala je iz svake pore njezinog postojanja. Ubrzo sam shvatila da baš nikad neću znati što je ono što Klara zapravo misli ili osjeća. Sve je bez iznimke bilo uredno zapakirano u ono što priliči misliti i reći. Ono što bi bilo u danoj situaciji u redu osjećati. Jebeš to. Kakav temelj bilo kakvom odnosu neiskrenost može pružiti? Onakav da se druga strana vječito pita, hoda kao po vrlo tankom ledu jer nikad ne zna gdje je taj procjep. Pukotina zbog koje će se strmoglaviti.
Kraj nje sam se osjećala krajnje nesigurno ne znajući nikad jesu li njezine reakcije na moje riječi iskrene ili izgovorene reda radi. Osjećala sam da bi mi u pravilu trebalo biti svejedno. Neiskrenost je njezin teret kojeg je svojevoljno pristala nositi. No, Klara nije bila osoba koju, ako ti ne odgovara, jednostavno izbjegavaš. Bila je osoba s kojom si dužan imati kakve takve odnose.
Često ne bih uspijevala naći smisao ikakve komunikacije između nas dvije. Gledala bih je u oči i pitala se – Čemu? Čemu da gubim vrijeme s tobom? Većinom bih šutjela. Pričala o vremenu. Akcijama u Konzumu. Odrađivala bih svoju obvezu poštivanja Filipove majke.
„Godi li ti kolač draga?“ prenuo me njezin glas iz misli. Laktovima se oslonila o stol držeći u rukama šalicu kave. Na usnama joj je počivao lažan osmijeh, onaj koji ne dotiče oči. Iščekivala je odgovor.
„Da, divan je“, uzvratih. I bio je divan. Pravila je izvrsne kolače, što sam joj još davno rekla. Kao što sam joj rekla da ne volim baš njezine punjene paprike. Koristila je začine koje ja nisam voljela. Vjerojatno sam i sama kriva za naš zategnuti odnos. Možda daleko više od nje. Kako sam bivala starijom, sve mi se više činilo da je upravo moja iskrenost mana. Glumci puno bolje prolaze. Svejedno, i dalje nisam znala glumiti, nisam htjela. Neiskrenost je u meni stvarala nemir i kaos. U kaosu nikad nisam znala dobro funkcionirati.
I tako je Klara glumila, a ja većinom šutjela. Išlo nam je sasvim dobro. Dvije strane potpuno iste medalje.
Ljudi praštaju sve osim iskrenosti* – Antun Gustav Matoš
Brankica Stanić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
