„Misliš da u snovima zbilja komuniciraš s njim?“ – upitao me Gustav po stoti put.
„Da. Sigurna sam u to.“
„Ne mogu vjerovati da tako postupa. Kad su počeli ti snovi?“ – nastavio je s ispitivanjem i gledao me upitno ni ne trepnuvši. Osjećala sam se kao osuđenik na smrt. Progutala sam tu knedlicu što mi je već satima stajala u grlu i odlučila sve priznati pa kud puklo da puklo.
„Od trena kad je otišao.“
Svi su me pogledali u čudu. Lena je ustala i s protestom, onako šutke napustila biblioteku. Volkovski se ushodao gore dolje između polica i radnog stola. Sofie me pogledala i zagrlila. Tko bi rekao, ona me jedina nije osuđivala što sam šutjela. Mark me strijeljao pogledom a Gustav je spustio pogled, poput iznevjerena djeteta.
„No, to nije ništa loše. Događalo se i prije.“ – odjednom je gromki glas Volkovskog proparao tu tešku tišinu a Lena se ponovno pojavila na vratima, gledajući ga s interesom.
„Molim?“ – protisnula sam kroz šapat.
„Da, vi ste spojeni. Ta nit ne može se raskinuti samo zbog toga što je njegov ego povrijeđen pa je odlučio otići. Ionako smo svi pogriješili a ne samo ti. No to sad nije bitno. Važno je da je ta veza i dalje čvrsta i da kroz san pokušaš saznati gdje se on u stvarnosti nalazi. Kad to shvatiš lako ćemo ga pronaći.“ – odgovorio je u jednom dahu.
„Nije on glup.“ – uzvratila sam.
„Naravno da nije. Ali je zaljubljen i podsvjesno, u dubini želi da ga nađemo.“ – prošaputala je Sofie.
„Želi da ga ti nađeš. Inače bi ta poveznica pukla.“ – dodao je Volkovski i sjeo pokraj Gustava.
„Vrijeme je da krenete u školu.“ – odjednom je Lena zagrmjela s vrata i mrko pogledala prema meni. Sofie joj je uzvratila ljutit pogled. Bilo je to nešto vampovsko što nisam mogla razumjeti. Volkovski je dohvatio svoju aktovku i u hipu stajao pokraj Lene, čekajući da mu se S. i ja pridružimo. Od kad je Anthony otišao on je preuzeo ulogu profesora i mog prvog zaštitnika. Šutke sam posegnula za ruksakom i krenula prema njemu. Lena se odmaknula da me propusti, gledajući me i dalje ljutito. Ne znam kog vraga oni uopće očekuju od mene? Devedeset posto vremena ja sam ionako samo klinka. Nesavršena i nesretno zaljubljena. To što mi se vratio dar govora i to što sam im napokon priznala kakve snove imam je napredak.
„Molim te, nemoj zaboraviti da te navečer svi ovdje čekamo.“ – doviknuo mi je Mark.
On me mjesecima izbjegavao, tek rijetko mi uputivši pokoju riječ. Znala sam da mi od svih najviše zamjera što sam ih natjerala da šute. U Anthonyju je vidio nadu. Od prvog dana se divio njegovoj snazi i mislio je da smo s njim nepobjedivi. Kad se u trenu sve to srušilo, shvatio je da smo osuđeni na propast i da ću umrijeti. Nije si mogao oprostiti činjenicu što je u cijeloj toj priči posve nemoćan. Čitala sam to u njegovim mislima posve lako. Nije se ni trudio blokirati me kad bih zavirila u njegov um. Želio je da to znam.
„Glupi rođendan.“ – pomislila sam. Nisam nikad voljela rođendane. Čemu slaviti taj dan? Rođenje glupe klinke koja ionako nije poslužila svrsi.
Lena me pogledala šokirano. Zaboravila sam da ona to može čuti. Jedna nespretna suza pobjegla mi je obrazom i jurnula sam kroz predsoblje. Bilo mi je dosta svega ovog za sto života. Željela sam nestati. Otvorila sam ulazna vrata i vinula se u zrak. Osjetila sam da me gledaju šokirano. Nisam marila što letim u po bijela dana i što me svatko mogao vidjeti, a netko vrlo vjerojatno i je, jer sam osjetila dašak cimeta posvuda oko sebe i znala sam da se Volkovski dolje u dvorištu bavi hipnozom našeg vrtlara. U posljednje vrijeme često je to morao raditi, skrivati tragove mojih propusta za koje nisam marila. Željela sam biti buntovnica i svima zagorčati život, ionako više ništa nisam mogla izgubiti. A život… on je izgubljen od trena kad sam prvi put otvorila oči i zaplakala u rodilištu.
Letjela sam do škole, promatrala svijet ispod sebe, sve te ulice prepune običnih ljudi koji žive svoje obične živote i koji su pošteđeni svega. Brinu o računima i jedinicama svojih klinaca. Muče se oko ručkova i nezadovoljni kupuju cipele u shopping centru. Žive, onako kako ja nikad neću moći. Mogla sam al’ sam „Shebala“ – kako bi rekla Shelly. Ona je još bila jedina osoba koja me mogla nasmijati. Šepurila se školom u onoj svojoj cheerleader opravici i svima držala prodike. Čak me pozvala da se pridružim ekipi. Angie kao navijačica. Ha… to bi Volkovskog dotuklo. Pa zašto ne? Sve što je moju ekipicu „Odabranih“ moglo izbaciti iz takta bilo je primamljivo. Još se nisu pomirili s činjenicom da se Anthony neće vratiti i da je sve izgubljeno. Nisu htjeli uživati dok mogu. A ja sam htjela. Htjela sam imati normalan život pod svaku cijenu.
„Shelly“. – doviknula sam stvorivši se metar iza nje.
„Hey Ang, od kud si ti pala?“ – ciknula je začuđeno.
„Od tamo.“ – uzvratila sam pokazavši joj prema nebu.
„Ha.. baš si funny! Jelda curke?“ – okrenula se prema svojoj klonovskoj ekipi barbika koje su je posvuda pratile.
„Da, naravno Shelly.“ – sve su progovorile u isti glas.
„Nego, htjela sam te pitati. Vrijedi li još poziv u navijački tim?“
„O naravno!“ – uskliknula je oduševljeno, uhvatila me pod ruku i povukla prema ulazu u školu cijelim putem brbljajući o tome kako ću biti „naprosto preslatka u uniformi“ i kako „totalno moramo poduzeti nešto u vezi s mojom kosom“.
Osjetila sam Sofin pogled na svom potiljku. Znala sam da ne odobrava i postalo mi je pomalo krivo, al’ tren zatim čula sam je kako viče za nama…
„Shelly ima li u timu mjesta i za mene?“
Ostala sam blago u šoku a jedna je od djevojaka ljubomorno zacvrkutala: „Pa znaš Sofie, baš tražimo školsku maskotu. Zainteresirana?“ Posvuda se čuo posprdni smijeh, samo je Shelly šutjela a tren zatim zamahnula rukom i svi su se utišali. Bila je mezimica ove škole i nitko joj se nije usudio proturječiti.
„Sofie je prelijepa i vrlo gipka. Mislim da ne bi bilo problema. Uostalom Ivonne je slomila nogu i zbilja nam treba još jedna djevojka a nemamo vremena uz ove silne ispite raditi sad još i audiciju. A ti…“ – okrenula se prema djevojci u zelenom i obrušila se na nju poput jastreba:
„Drugi put kad misliš nekog ovako ponižavati možeš slobodno sama zauzeti mjesto školske maskote, ali bez maske, ionako ti nije potrebna. Dvoličnost ti dobro stoji. Ne nastupaš na školskoj priredbi.“
„Uuuu.“ – čulo se u gomili ali miss green nije se usudila protestirati. Osjetila sam S. kako zastaje uz moje desno rame a tren zatim šapnula mi je ispod glasa: „Ovo radim samo da bih te imala na oku. Znam da te boli i da nisi pri sebi. Kužim.“ – a zatim se izgubila u dnu razreda. Pozdravila sam se sa Shelly i djevojkama i pojurila za S.
Kad sam stigla do naše klupe i odložila na nju svoj ruksak, obuhvatio me iznenadni val hladnoće, a zatim mi je nevjerojatna toplina obavila cijelo tijelo, tako naglo da sam ostala bez zraka i pomalo zateturala. Sofie je problijedila i osjetila sam kako poseže prema meni, ali tren prije no što sam osjetila kako mi se pod učionice naglo približava nečiji me toplo-hladni stisak ruku obavio ispod ramena i privio u naručje. Tren zatim sjedila sam na svojoj stolici i S. me promatrala zabrinuto a meni se sve mutilo pred očima. Kad se sumaglica izgubila ostala sam zabezeknuto gledati u lice prelijepog mladića što me promatrao s druge strane klupe. Oči su mu bile tako intenzivno zelene da mi se činilo kako me taj pogled hipnotizira. Još me tren tako promatrao a onda se obratio mojoj S.
„Bit će okej, garant je peru oni dani.“
Sofie se nasmiješila skeptično i ispratila ga pogledom do drugog kraja učinioce, gdje se nonšalantno zavalio u zadnju klupu i dohvatio olovku te njome stao ritmično lupkati po bilježnici.
„Tko je on?“ – progovorila sam s mukom.
„Ne znam, kako si?“ – prišapnula mi je i promotrila me zbunjeno, dlanovima mi obuhvativši obraze koji su gorjeli.
„Dobro sam.“ – slagala sam.
„Ne izgledaš mi dobro.“ – prozborila je krajnje ljutito shvaćajući da joj debelo muljam. U tom trenu Volkovski je uletio u učionicu i prestravljeno gledao u našem smjeru a zatim pogledom potražio zelenookog mladića koji je zijevao u dnu razreda.
„Profesore, Angie se ne osjeća najbolje. Mogu li je otprati do toaleta?“ – zagrmjela je Sofie a Volkovski je kimnuo glavom i obratio se razredu dok mi je S. pomagala da se osovim na noge.
„Dragi moji danas nema predavanja. Umjesto toga organizirano je nešto za vas u školskoj dvorani. Molim vas da skupite stvari i preselite se tamo.“
Svi su ga gledali zbunjeno, ali su brzo skupljali stvari dok smo se S. i ja probijale do vrata učionice. Nisam mogla ni razmišljati a još manje hodati. U jednom trenu sve mi se ponovno zamaglilo a onda sam osjetila miris cimeta i znala sam da me Volkovski obuhvatio rukama i da me nekud nosi. Tren zatim potpuno sam se obeznanila.
To be continued…
Marija Klasiček
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com