Moja majka voli ruže. Činilo mi se, još odmalena, da živim u mirisnoj bajci. Nitko nije imao vrt poput našeg. Molili su me u školi da ih povedem kući da bi vidjeli naš vrt. Bio je za mnoge turistička atrakcija. Majke školskih kolega pronalazilo se u kuhinji, naša majka je vječito bila u vrtu. Bilo je sasvim normalno ne vidjeti njene ruke jer gotovo nikada nije skidala vrtlarske rukavice. Šalili smo se da i spava u njima. Brat i ja voljeli smo majku i njen vrt. Bili smo ponosni na nju. I dan danas kada osjetim miris ruža, sjetim se majke. Kako i ne bi kada smo i sami mirisali na njih. Ustvari, sve oko moje majke je poprimalo tu aromu. Cijela kuća, mi sami, dvorište, cijela ulica. Susjedi bi komentirali da naša majka pravi čuda u svome carstvu.
Zanimljivo mi je što mi je tek kasnije dolazilo da nikada ništa drugo nije sadila osim ruža. Niti jedno drugo cvijeće osim ruža. Danas me čudi da je to nikada nisam pitala. Isto tako danas razumijem da joj je to bila opsesija. U to vrijeme, nama svima, je to bilo toliko normalno, toliko dio nje, njene osobnosti da nitko nije vidio ništa neobično.
U mojim ranim dvadesetima majka je oboljela. Strašno mi je bilo promatrati je kako slabi kada je u mojim mislima ostala puna energije, uvijek u pokretu. Tvrdoglavo je tvrdila da je to samo prolazna slabost. Bilo je potrebno da se sruši u trgovini da bi otišla na preglede. Tjedan dana kasnije više nije mogla ustati samostalno iz kreveta. Tomislav i ja često smo šutke razmjenjivali poglede tih dana.
Stigli su rezultati majčinih pregleda i objavili nam ono najgore. Majka ima zločudni tumor na grliću maternice. Širio se brzo, rekli su nam doktori. Prema njima prebrzo. Ublažavanje bolova i što smireniju smrt, bilo je jedino što su nam mogli ponuditi.
Tomislav i ja kao da smo se natjecali tko ima veću grižnju savjesti što majku nismo prije natjerali u bolnicu. Jedina utjeha nam je bila to što smo se zajednički, bez puno dogovora, brinuli o majčinom vrtu. Kao da smo joj time pokazivali da ne brine, da ćemo ubuduće moći o svemu brinuti.
Oca nismo imali. Otišao je malo poslije Tomislavovog rođenja. Razlog nikada nismo saznali, a nismo ni pitali. Bilo nam je lijepo, ništa nam nije nedostajalo i drugo nismo ni tražili niti pitali.
Prvo, gdje je tražila da je dovedemo nakon povratka iz bolnice, bilo je u njen vrt. Njen voljeni vrt. Nije ništa rekla, samo nas je držala za ruke. Koliko god se bunila, nježno sam je odvela u krevet i trudila se da joj bude ugodno i dobro.
Svakog dana brala sam najljepše ruže i stavljala ih u vazu kraj njenog kreveta. Liječile su je bolje od bilo kakvih lijekova. Kupovala sam nove vaze sa lijepim motivima i slagala ih po sobi. Često smo je brat i ja vodili na zrak u vrt. Bilo nam je žao što nema neke lijepe klupe na kojoj bi sjedila. Znali smo da je majčina želja bila imati sjenicu i Tomislavu je bilo krivo što je nikada nije načinio za nju. Nikako da se nađe potrebno vrijeme i onda se dogodi tragedija i vrijeme se odmah nađe za sve. Zato me drugog jutra probudila glasna buka koja je dolazila iz dvorišta. Pogledala sam kroz prozor i vidjela brata kako pili. Otvorila sam prozor i pitala ga što to radi. -‘Pa sjenicu!’-odgovorio mi je.
Toga jutra majka je bila posebno sretna. Cijenila sam posebno takve trenutke, jer trajali su kratko. Bolest u danu uvijek dođe po svoje.
Brat i ja uzeli smo slobodno na poslu da bi mogli biti s njom. Znali smo da joj ne preostaje dugo koliko god smo šutjeli i pravili se da nije tako. Koliko god smo se trudili da joj olakšamo, majka je svejedno ostarila deset godina u tjedan dana. Divila samo joj se što ipak nalazi svakodnevnu snagu za izaći u vrt. Sjela bi na pola sata i samo promatrala sada Tomislava kako radi na sjenici ili mene kako se brinem za njene ruže.
Tjedan dana prije majčine smrti, Tomislav je dovršio sjenicu. Sljedećih pet dana majka je sjedila u njoj i jednostavno uživala.
Umrla je u svome krevetu, nije htjela u bolnicu. Taj dan soba joj je bila ispunjena ružama koje sam ubrala u vrtu.
Mjesec dana smo odgađali pospremanje kuće i majčinih stvari. Bojali smo se da ćemo je tek tada istinski izgubiti. Govorila je da samo nastavimo njegovati vrt i da njegujući vrt, njegujemo uspomenu na nju.
Preuzela sam na sebe sortiranje stvari i uspomena dok je Tomislav sređivao papire po kući, stare račune i slične stvari. Njenu sobu smo ostavili za kraj. Visoko na ormaru kraj starih fotografija, pronašla sam lijepu baršunastu kutijicu. U njoj su bile male naušnice u obliku pupoljaka ruža. Nikada prije nisam vidjela te naušnice. Ispod njih nalazili su se papiri. Shvatila sam da su ti papiri ustvari osobni dokumenti. Rodni list, domovnica i osmrtnica. Moja majka je imala dijete prije mene s ocem. Kćer koja je umrla godinu dana prije moga rođenja.
Zvala se Ruža.
Maja Pernar
*Pobjednički tekst natječaja “Kreativno i britko”
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
